Zatvori
Sveučilište u Splitu podržava UN-ove ciljeve održivog razvoja
8.3.2023.
Čestitamo Međunarodni dan žena razgovorom s multimedijalnom umjetnicom doc. art. Neli Ružić s UMAS-a „Umjetnost stvara iskustvo u najintenzivnijem smislu. Kroz imaginarno priprema prostor mogućeg“ Galerija slika
foto-Jasenko-Rasol.jpeg thumbnail_3-video-still.jpg thumbnail_Disati-zajednomjerenje-kozmosa-foto-Jasenko.jpg thumbnail_Duboko-vrijeme,-Foto-Jasenko-.jpg thumbnail_foto-Neli.jpg

Ciljevi

  • Cilj 4
  • Cilj 5
  • Cilj 11

Neli Ružić (1966., Split) multimedijalna je umjetnica koja istražuje percepciju vremena, povijesne narative i preklapanja osobnog i kolektivnog sjećanja. Diplomirala je slikarstvo na Fakultetu primenjenih umetnosti i dizajna u Beogradu i magistrirala na Facultad de Artes, UAEM, Meksiko. Imala je niz samostalnih izložbi i sudjelovala na brojnim izložbama, projektima i festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je druge nagrade T-HTnagrada@msu.hr, MSU, Zagreb (2016.), stipendije Conacyt, Meksiko (2012-2013.); stipendije Grada Splita (1996.), stipendije ArtsLink (1996.) za rezidenciju u Headlands Center for the Arts, Sausalito, SAD te Nagrade Biennala Mladih, Moderna Galerija u Rijeci (1993.). Njeni radovi su dio fundusa Galerije umjetnina u Splitu, MMSU Rijeka, MSU Zagreb, Galerije Marino Cettina, Umag, Canal Mediateca Caixa Forum, Barcelona te su prikazivani u okviru TV serije Lucida, Latinoamerički video, Centro de Investigación en Artes Electrónicas de la Universidad Nacional de Tres de Febrero, Buenos Aires, Argentina.

Krajem devedesetih godina odlazi u Meksiko gdje od 2003. do 2012. godine predaje na ENPEG La Esmeralda, Mexico City kao i na drugim umjetničkim akademijama. Tijekom 2005. i 2006. godine sudjeluje u Komisiji za Restrukturiranje i dizajn nastavnog plana i programa, Facultad de Artes, UAEM i ENPEG, La Esmeralda. Akademski je savjetnik od 2008. do 2010., a od 2011. do 2012. godine koordinira Akademiju završne godine na ENPEG La Esmeralda.

Od 2013. predaje u Školi likovnih umjetnosti gdje 2014. godine osmišljava koncept i program Galerije Škola koju vodi do 2018. godine. Od 2016. godine radi kao vanjski suradnik u zvanju docenta na Slikarskom odsjeku Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Od 2021. godine zaposlena je na Slikarskom odsjeku. Od prosinca 2022. godine pomoćnica je rektora Sveučilišta u Splitu za područje umjetnosti i kulture. Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split u kojoj je sudjelovala u upravnom odboru i umjetničkom savjetu. Od 2018. godine članica je Vijeća u kulturi za muzejsko-galerijsku i likovnu djelatnost Grada Splita.

Upravo je u tijeku vaša izložba "Timescape – vremenski obzor" u Zagrebu koja uključuje izložbu koja se održava u prostorijama Hrvatskog inženjerskog saveza, a prethodila joj je i vrlo zapažena prostorna intervencija nad centralnim ulazom u zgradu zagrebačkog Glavnog kolodvora, odnosno natpis "Prekasno je za odustajanje". Možete li nam reći nešto više o ovoj izložbi, odnosno suočavanju s pojmom vremena?

Intervencija u javnom prostoru kao i izložba Timescape - vremenski obzor koja je nedavno otvorena u palači Vranyczany (Hrvatski inženjerski savez), realizirana je na poziv kustosice Irene Bekić, ravnateljice Umjetničkog paviljona u Zagrebu a u suradnji sa kustosicom Marijanom Stanić i Platformom za suvremenu umjetnost, Galerijom 90-60-90. Projekt Timecape-vremenski obzor  sastoji se od svjetlosne intervencije na pročelju zgrade Glavnog kolodvora u Zagrebu te izložbe u Palači Vranyczany. Na izložbi se mogu vidjeti neki od radova koji su bili obuhvaćeni izložbom u splitskom Multimedijalnom kulturnom centru kao prvoj stanici Timescapea, kojoj je kustosica bila Jasna Gluić. Timescape se mijenja na svakoj od lokacija, preuzima stanja specifičnih prostora i povezuje sve ostale vremenitosti, tako da je sada i Palača Vranyczany privremeno pretvorena u neku vrstu vremenske kapsule. Nakon ove izložbe, Timescape - vremenski obzor izmješta se u Kulturni centar Beograd, u suradnji Umjetničkog paviljona sa njihovom Galerijom Podroom.

Termin timescape u fizici označava funkciju vremena koja ovisi o promatraču i perspektivu osobito dugog razdoblja, ipak koncept timescapea/vremenskog obzora preuzimam od sociologinje Barbare Adam koja ga koristi pri definiranju socio-ekoloških fenomena vremena. Percepciju vremena istražujem kroz više područja, od heterokronije kao društveno političke konstrukcije otpora preko koncepcije vremena u fizici i dubokog geološkog vremena, do ritma disanja kao temeljne ljudske mjere vremena. Vrijeme i sama percepcija vremena razvija se u odnosu na sustave u kojima živimo. Kazaljka za minute uvedena je s izumom sata s klatnom, dok kazaljka za sekunde nije bila u upotrebi sve do XVIII. stoljeća, vremena stvaranja industrijskog kapitala i industrijske revolucije. Danas atomski satovi preciznije mjere naše vrijeme. Taj novi unutarnji osjećaj za vrijeme koji je tijekom industrijalizacije nastanio tijela, danas se u kasnom digitalnom kapitalizmu vrtoglavo ubrzao. Uronjeni u ubrzanje info-sfere i algoritam financijskog kapitalizma živimo tiraniju vremena u odnosu na sporije ritmove prirode i nas samih.

Komprimirano vrijeme, potisak vremena postaje gotovo opipljiv i gust. Kako to precizno definira Peter Weibel: Ovo vrijeme-roba kao novi oblik želje koje pretendira na vječnost likuje nad vremenom ljudskog tijela i njegovom konačnošću. U svakodnevnom ritmu, vremena stalno nedostaje. Mjereno iskoristivošću, produktivnošću i kompetitivnošću, ono nam stalno izmiče. Smatram da uslijed prekida ustaljenog ritma, u situaciji koju smo živjeli posljednjih godina pandemije – posebno s iskustvom lockdowna na individualnoj, ali i kolektivnoj razini – postaje jasnije da je percepcija protoka vremena ekonomski i tehnološki, pa i ideološki uvjetovana. Osim tih društvenih uvjetovanosti poimanja vremena, zanima me i odnos s transgeneracijskim vremenom, povijesnim vremenom, kao i odnos ljudskog i neljudskog vremena, vrijeme koje ne možemo pojmiti: biotemporalnost u odnosu na geološko vrijeme ili na znanstveno vrijeme poput, do sada, najkraćeg izmjerenog intervala, 247 zeptosekunde, vremena potrebnog za prolazak fotona kroz jezgru vodika.

Svjetlosna intervencija Prekasno je za odustajanje koja je postavljena na pročelju zgrade zagrebačkog Glavnog kolodvora, prethodnica je i integralni dio izložbe. Obraća se putnicima, migrantima i prolaznicima kao i ljudima na tramvajskim stanicama koji čekaju, užurbano prolaze ili nekamo idu. Ideja željeznice višestruko je povezana s pojmom vremena kao i dislociranosti. Usklađivanje lokalnih vremena nastaje prvenstveno zbog funkcionalnosti željezničkog prometa. Iz svih tih razloga, kao i zbog dnevnih migracija i prolazaka ljudi, reprezentativna neoklasicistička zgrada Glavnog kolodvora mjesto je intervencije. Svijetleći natpis sadrži vremenski obrat, izokreće vremenske kategorije prije i poslije, vezujući se na niz vremenskih odrednica, čekanja i kašnjenja, užurbanosti.

Rečenica kreira prostor bliskosti, uvodi kontemplativnu situaciju u javni prostor. Nastoji osnažiti, ali i unijeti poetsku dimenziju u prozaične svakodnevne aktivnosti. Ne odustati, premostiti nemoguće, krenuti dalje bez obzira na poteškoće i usprkos teškom i globalno nesigurnom vremenu u kojem živimo. Prekasno je za odustajanje upućuje na posljednji trenutak promjene i na odgovornost prema generacijama koje dolaze. Jedino što se čini utočištem je zajedništvo i solidarnost ali i aktivna svijest da smo dio složenih i međusobno ovisnih bioloških i geoloških sustava.

 

Kroz Vaše radove progovarate o nekim aktualnim društvenim procesima, primjerice tranziciji, suvremenim ekonomskim politikama; bilježite onu nevidljivu povijest koja zapravo često ima i ženski predznak. Primjerice, u jednom od vaših video radova zabilježili ste slučaj sinjske tvornice Dalmatinka kroz sudbinu njezinih radnica.

Sjećanje i zaborav su teme kojima se bavim od početka devedesetih godina. U ranijim radovima bavila sam se preklapanjima osobnog i kolektivnog sjećanja,  povijesnim narativima i njihovoj podređenosti afektu, ideologiji, osobnom i političkom. Sjećanje se nalazi u centru borbi za reprezentaciju stvarnosti, a sam zaborav zapravo je integralni dio onog čega se sjećamo. Taj odnos formira stvarnost. Sjećanje je selektivno i inventivno, uostalom, uvijek se sjećamo iz sadašnjosti; svaka nova sadašnjost modelira prošlost. Umjetnici stvaraju alternativne arhive, jer prošlost se, kako je moj profesor i kolega, Gorki Žuvela znao reći, najviše mijenja, ili sa svakom novom budućnošću izranjaju nove prošlosti, kako tvrdi jedan od najpoznatijih povjesničara XX stoljeća, Reinhart Koselleck.  Prošlost se najviše mijenja, s njom nikada nisi na sigurnom, kaže jedan od aktera u audio drami Imamo li plan za jučer? koji je dio izložbe Timescape.

Instalacija koja se bavi slučajem sinjske tvornice Dalmatinka iz 2019. godine sastoji se od eksperimentalnog filma Do konca, video instalacije Ana i tri industrijska obostrana sata. Svojevrsni je hommage propaloj sinjskoj tvornici Dalmatinka i njezinim radnicama i radnicima. Satovi koji su dio instalacije preuzeti su izravno iz tvornice i svi zaustavljeni na 17 sati i 16 minuta, u preciznom trenutku kada je u tvornici ugašena proizvodnja.

Predionica i tvornica konca Dalmatinka Sinj bila je jedna od najuspješnijih tekstilnih tvrtki u Jugoslaviji, a od osnutka 1951. do početka 90-tih godina bila je osnova gospodarskog života grada Sinja i Cetinske krajine. Ova je tvornica imala ključnu ulogu u procesu emancipacije žena koje su činile 80% radne snage. Eksperimentalni film Do konca portret je bivše tvornice u terminalnom stanju, sniman  je 2017. godine, nakon završetka stečajnog postupka, te 2018. godine, kada je tvornica Dalmatinka Nova u stečaju prodana zadarskoj tvrtki Business park koja je namijenila drugačijim sadržajima poput poslovnog centra i dvorana za vjenčanja. Ipak, prilikom rušenja, sačuvan je arhitektonski kostur industrijske arhitekture Vladislava Horvata.

Vertikalna video projekcija je portret bivše radnice Ane Radović, prikazan kroz memoriju automatiziranog pokreta na kružnoj predilici, stroju na kojem je radila punih trideset godina. Nakon dugo godina, Ana Radović priziva tjelesnu memoriju i vjerno rekonstruira pokrete tijela u praznom prostoru u tišini. Akcija je potresna na više razina: zbog osjećaja izgubljenosti jedne generacije čiji je polet budućnosti do kraja izbrisan u tranziciji, ali i zbog same praznine koju ona uspijeva ispuniti pogledom i koji opredmećuje ondašnji stroj i nit pamuka. Zanimalo me učiniti vidljivima i vratiti u javni prostor društveno odbačene i obespravljene, one koji su svoje živote i radni vijek ugradili u industrijski napredak i ostali bez tog konteksta. Otpuštene/i radnice/i koji su poniženi i isključeni iz društva. Tekstilna industrija je odigrala važnu ulogu za društveni položaj i život žena i to posebno u ruralnim krajevima zemlje. Tijekom relativno kratkog vremenskog perioda Dalmatinka je uspjela korjenito preobraziti cijelu zajednicu grada Sinja i Cetinske krajine, a uključivanje žena u polje rada koje su po prvi put u povijesti imale priliku postati ekonomski neovisne, promijenilo je njihov društveni položaj.

Ovaj projekt nastavlja se na niz godina istraživanja Dragane Modrić, Nikole Križanca i Jelene Pavlinušić koji su od 2014. godine započeli projekt Industrijska baština i kultura sjećanja na primjeru tvornice Dalmatinka. Instalacija Do konca je producirana u okviru projekta i izložbe Skrojene budućnosti?. U filmu Do konca, osim sa snimateljem Darkom Škrobonjom, surađujem i sa Studiom Sensoria / Tonči Bakotin, koji je zaslužan za zvučnu kompoziciju filma.

 

U nizu radova bavite se i arhitektonskim naslijeđem u posttranzicijskim okolnostima, odnosno istraživanjima arheologije vremena?  

Arheologiju vremena istražujem u filmu i knjizi Nigdina/ NOWhere koja je pripremala teren za projekt Timescape. Nigdina / NOWhere intermedijalni je rad, sastoji se od eksperimentalnog filma završenog 2018. godine i umjetničke knjige koja je nastala godinu dana kasnije. Iz osobnog prostora diskontinuiteta, pukotina i preklapanja u subjektivnom poimanju vremena, nastojim aktivirati nakupine vremena s kojim se suočavam pri povratku, shvatiti vrijeme koje je ovdje prolazilo a koje za mene nije postojalo. Naime, moje istraživanje vremena usko je vezano za iskustvo povratka nakon dugogodišnjeg života u Meksiku u koji sam se preselila krajem 1999te godine.

Odlasci i povratci nisu vezani samo za promjenu mjesta već i vremena. Svetlana Boym u knjizi Obredi povratka piše: Ključno pitanje u obredima povratka je česta konfuzija vremena i mjesta, vremena individualnog života i vremena povijesti.

Knjiga nije priča o filmu već polazi od šireg istraživanja percepcije vremena i problematizira pojam 'povratka' u posttranzicijskom kontekstu. Nastala je u suradnji sa Irenom Bekić i Galerijom Prozori. U filmu istražujem preslagivanja identiteta i percepciju vremena u procesu mog povratka nakon dugogodišnjeg izbivanja u odnosu na sudbine i stanja dvaju skulptura na tvrđavi Klis: ostatke moje skulpture Prije svitanja kojom premjeravam vrijeme vlastite odsutnosti i prazno mjesto spomenika Bogdana Bogdanovića Čuvar slobode koji mi nudi povijesni okvir, pogled na politike memorije i zaborava.

U prethodnom radu naziva Stolen Future bavim se arhitektonskim modernističkim nasljeđem. Krajem 2014. realizirala sam intervenciju u napuštenom objektu Motela Trogir na temelju koje godinu kasnije nastaje video rad Stolen future koji se danas nalazi u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Intervencija je realizirana u okviru inicijative za trajnu zaštitu ovog primjerka arhitekture socijalističkog modernizma pokrenute od strane projektnog tima Motel Trogir // Udruge za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze. Motel Trogir (bivši motel Sljeme, zatim Soline), izgrađen 1965. godine po projektu istaknutog hrvatskog arhitekta XX. stoljeća Ivana Vitića, krajem devedesetih je dvaput prodan, nekoliko vlasnika spore se za vrijednu parcelu i samu građevinu. Naziv rada Stolen future deriviran je iz problema propadanja potencijala uslijed mutnih procesa privatizacije društvene imovine u periodu tranzicije.

Gornje etaže šest zapuštenih motelskih bungalova bile su iznutra osvijetljene različitim bojama. Tim sam minimalističkim činom, u mediju svijetla, aktivirala prostor stvorivši privid prisutnosti na odavno napuštenom mjestu. Naglašavajući njihove karakteristične otvore, došao je do izražaja ujednačeni ritam identičnih kubičnih paviljona, odnosno skulpturalna dimenzija Vitićeva modernizma. Video bilježi protok vremena: mijenjanje ambijentalnog svjetla, od dnevnog do sutona i noći. Od sirove dnevne slike devastiranih bungalova uranjamo u onu kontrastnu noćnu koja kombinira elemente svečanosti i propadanja stvarajući tenziju između utopije i entropije.

Gotovo oprečno od sadašnje situacije devastiranih prostora ovim radom sam htjela stvoriti bljesak nekog drugačijeg scenarija, alternativu apsurdu tranzicijske devastacije. Nematerijalnost svjetlosti stvara i svojevrsnu vremensku inverziju, priziva prošle budućnosti, ali i alternativne sadašnjosti.

 

Kakav je po Vašem mišljenju položaj žena u umjetnosti danas? 

Žene su kasno ušle u područje umjetničkog polja ili općeg polja društvene reprezentacije; u umjetnosti su bile ili inkognito ili u određenim područjima, rijetke i nevidljive, neshvaćene ozbiljno. O tome rječito govori i posljednje venecijansko Bijenale nazvano The Milk of Dreams, na kojem je kustosica Cecilia Alemani uključila radove nevidljivih, marginaliziranih ili podreprezentiranih autorica od XIX. stoljeća na ovamo.

Dok je početkom XX. stoljeća na progresivnoj umjetničkoj školi Bauhausu ipak bilo nešto studentica, danas na Umjetničkim akademijama prevladavaju studentice. To je fenomen koji, na žalost, ne govori samo o emancipaciji žena već o položaju umjetnosti u društvenim sustavima poput našeg u kojem se umjetnost nalazi na margini društva.

Umjetnost i kultura prostori su reprezentacije i doprinose promjeni, a prisustvo žena u kulturi i na umjetničkoj sceni jako je značajno zbog stvaranja zona solidarnosti ali i zbog dekonstrukcije uvriježenih stereotipa i dominantnih patrijarhalnih sustava vrijednosti.

Položaj žena u današnjici različit je u različitim dijelovima svijeta, ali uvijek se radi o nejednakoj poziciji spram muškaraca. Živimo i u viševremenosti različitih stvarnosti, a i svi dijelovi svijeta ne okreću se istom brzinom. Od feminicida u Ciudad Juarezu na meksičkoj granici do nasilja nad ženama ili nižih primanja žena u razvijenim zemljama duboki je prostor nepravde. Na žalost, tijekom zadnjih godina, posebno u uvjetima pandemije, i u Hrvatskoj svjedočimo porastu nasilja nad ženama. Na lokalnoj, regionalnoj i globalnoj razini daleko smo od ravnopravnog položaja, a ukorijenjene patrijarhalne strukture i obrasci djeluju na svjesnim i nesvjesnim razinama kod muškaraca ali i kod žena.

 

Uz zavidnu umjetničku karijeru i profesorica ste na splitskoj Umjetničkoj akademiji. Jesu li mladi danas zainteresirani za angažirano  bavljenje umjetnošću? 

U umjetničkom obrazovanju radim već tridesetak godina. Tijekom života u Meksiku predavala sam desetak godina na likovnim akademijama, a na povratku u Splitu u Školi likovnih umjetnosti u kojoj sam radila i prije odlaska. Od 2021. godine sam u zvanju docenta zaposlena na Odsjeku za slikarstvo, Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu.

U Meksiku sam desetak godina predavala na ENPEG La Esmeralda u Mexico City-ju, te na UAEM, Morelos, kraće vrijeme na ESAY-u na Yucatanu. Više godina sam bila sudionica jednog zanimljivog eksperimentalnog transdisciplinarnog projekta pod nazivom Tránsitos, istraživanje, eksperimentiranje i transdisciplinarno umjetničko stvaralaštvo u Nacionalnom Centru za Umjetnost CENART. Osim teoretskih razmatranja novih pristupa umjetničkom obrazovanju, osmišljavali smo i zanimljive radionice koje su vodili dvoje ili više koordinatora različitih umjetničkih disciplina, npr. glazbeni i likovni umjetnik ili čak znanstvenik i umjetnik.

Suvremeno umjetničko obrazovanje odraz je šire društvene pa i globalne situacije, ali i samih lokalnih stvarnosti. Vjerujem da umjetničko obrazovanje prvenstveno treba biti usmjereno na odgoj subjekata, razvijanje senzibiliteta, ali i kritičkog odnosa prema svijetu koji nas okružuje. Kod studenata/ica težim stvoriti uvjete za duboko shvaćanje i razvijanje umjetničkih procesa koji su transformativni u osobnom i u društvenom smislu. Naravno, kao i kod svih drugih studija ključna je struktura u stjecanju znanja i vještina, ali i uporan rad.

Umjetnička akademija i Slikarski odsjek važni su dionici umjetničke scene, te vrlo  aktivni po pitanju javnih prezentacija. Slikarski odsjek ima niz dugogodišnjih kontinuiranih suradnji s studentima Odsjeka povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta kao i s institucijama (muzejima, galerijama i sl.) kroz različite umjetničke projekte. Trenutno se u Galeriji umjetnina u Splitu može posjetiti izložba Rastavi, sastavi, nastavi, umjetničke intervencije studenata Slikarskog odsjeka u postav zbirke Galerije umjetnina. Realizirana je u suradnji sa studenticama Povijesti umjetnosti pod mentorstvom izv. prof. dr. sc. Dalibora Prančevića.

Osim diplomskih izložbi koje se već više godina, osim u Splitu, prezentiraju  u više hrvatskih gradova, važno je spomenuti i bienalnu izložbu Slikarskog odsjeka Rad, tekst, kontekst te međunarodnu suradnju s Academy of Fine Arts, UNIARTS Helsinki u koju sam uključena uz red.prof. (T) Viktor Popović i red.prof (T) Vlado Zrnić.

Umjetničko djelovanje na sveučilištima nema akademsku vidljivost poput one znanstvenih područja. Približavanje znanosti i umjetnosti širem spektru dionika trebalo bi uključiti i pitanje ravnopravnosti u smislu praćenja umjetničkog djelovanja djelatnika zaposlenih na Sveučilištu. U svrhu vidljivosti umjetničkog djelovanja i istraživanja, zalažem se da Sveučilište u Splitu bude pokretač baze podataka na nacionalnoj razini usmjerene ka umjetničkom djelovanju na sveučilištima.

Na vaše pitanje o zainteresiranosti mladih za angažiranim bavljenjem umjetnošću, nakon što studenti osvijeste da kontekst i stanje svijeta direktno formiraju njihov život i budućnost, pojavljuju se određene preokupacije u njihovim umjetničkim procesima. Ponekad direktnije, ponekad manje očigledno. Tijekom studija, od temeljnih polazišta i savladavanja vještina slikarskog medija, studenti se upoznaju sa suvremenim pristupima slici kako bi se pripremali za umjetnička promišljanja i izvan okvira medija i interdisciplinarna istraživanja.

Umjetnost je proizvod svog doba i društva u koje je uronjena, ali ona je puno više, a nadasve prostor slobode, sluti i osjeća druge prostore, detektira sjene svog doba, reagira na njih, a često se dogodi da nasluti i ono što dolazi. Kanali umjetnosti omogućavaju drugačije protoke od onih prisutnih kod drugih ljudskih djelatnosti. Povezana sa životom, svakodnevnicom ali i sa najstarijim pitanjima koja zaokupljaju čovječanstvo, umjetnost stvara iskustvo u najintenzivnijem smislu. Kroz imaginarno priprema prostor mogućeg.

 

Foto: Neli Ružić, Jasenko Rasol, Darko Škrobonja,

 

Sve novostiSljedeća

Imate pitanje? Tu smo!