Dr. sc. Marija Franka Žuljević, doktorica medicine i predavačica na Medicinskom fakultetu u Splitu na Katedri za medicinsku humanistiku, nedavno je osvojila Nagradu za znanost Sveučilišta u Splitu u kategoriji mladih znanstvenika. Njezin rad spaja psihijatriju, medicinsku etiku i bioetiku, a posebno se fokusira na psihodelike i psihodelički potpomognutu psihoterapiju. Također volontira u Savjetovalištu za studente, pomažući mladima u suočavanju s anksioznošću i osobnim izazovima.
Kroz svoj interdisciplinarni pristup studentima nastoji omogućiti dublje razumijevanje medicine, etičkih dilema i mentalnog zdravlja. Njezin rad uključuje suradnju s međunarodnim timovima, poput istraživača u centru Charité u Berlinu, te istražuje i kliničke izazove inovativnih terapija. Nagrada Sveučilišta u Splitu za nju je priznanje koje spaja osobno zadovoljstvo i profesionalno postignuće.
- Držim nastavu o temama vezanim za etiku i profesionalizam u medicini. Moj cilj je potaknuti kritičko razmišljanje kod studenata i omogućiti im dublje razumijevanje kompleksnih aspekata posla koji ih čeka.
Polje vašeg znanstvenog rada su psihijatrija, medicinska etika i bioetika?
U znanstvenom radu nastojim kombinirati sve svoje interese - najveći dio istraživanja dosad bio je usmjeren na psihodelike, koji se proučavaju kao potencijalne intervencije za duševne bolesti, primjerice anksioznost kod terminalnih bolesnika. Budući da su psihodelici u većini država zabranjene supstance, tema uključuje ne samo psihijatrijski nego i etički i sociološki aspekt.
Po završetku studija medicine odlučili ste se za akademski i istraživački put. Što vas je motiviralo da ostanete u akademskoj zajednici?
Imala sam priliku doći na Katedru za medicinsku humanistiku, koja omogućuje vrlo zanimljiva i interdisciplinarna istraživanja. Medicinska humanistika povezuje medicinu s filozofijom, sociologijom, psihologijom i humanističkim znanostima općenito. Takvo okruženje je zaista unikatno i omogućava mi veliku intelektualnu slobodu, što mi odgovara jer imam brojne interese koji nisu samo vezani uz medicinu.
Doktorirali ste na temu uporabe psihodelika u liječenju mentalnih poremećaja. Što vas je posebno privuklo ovoj temi?
Privuklo me raditi na nečemu što je aktualno, nepoznato i uzbudljivo. Još jedan razlog je i to što je tema kontroverzna- a mislim da time odmah ljude više zanima i potiče na razmišljanje, što mene više motivira da pridonesem nova saznanja svojim radom. Pitanje psihodelika kao moguće intervencije unutar psihijatrije je također zanimljivo jer otvara šira filozofska pitanja o svijesti, stvarnosti, duhovnosti i načinu na koji ljudska uvjerenja oblikuju subjektivnu stvarnost.
Zatvorenost društva prema ovoj temi
Koja su, prema vama, najvažnija etička pitanja u upotrebi psihodelika u terapiji? Postoji li u Hrvatskoj otvorenost društva i medicinske zajednice za ovakve inovativne terapije?
Moj doktorski rad je pokazao, kroz anketiranje opće populacije u Hrvatskoj, da je znanje o psihodelicima još uvijek vrlo ograničeno. Sudionici često ne znaju niti prepoznati koje supstance pripadaju psihodelicima, a često tu miješaju i droge poput heroina. Mislim da postoji jedna osnovna znatiželja i otvorenost, ali isto tako je puno ljudi i stručnjaka još vrlo zatvoreno prema ikakvom razgovoru o toj temi. Prisutnost teme u medijima i dokumentarcima to polako mijenja, a stručnjaci o njoj sve više pričaju, doduše, jer se na svjetskoj razini produbljuje znanstvena rasprava o psihodelicima.
Također ste suradnik tima za istraživanje psihodelika u centru Charité u Berlinu. Koji su najveći izazovi u istraživanju psihodelika u kliničkom kontekstu?
Tako je, ondje sam u višegodišnjoj suradnji s dr. Tomislavom Majićem, psihijatrom koji radi s osobama koje imaju dugoročne osjetilne nuspojave nakon uzimanja psihodelika-primjerice, smetnje u vidnom polju i percepciji oblika i predmeta. Napisali smo zajedno jedno poglavlje na tu temu, a taj fenomen istražujemo i kroz anketna istraživanja s pacijentima i međunarodnu anketu o dugoročnim učincima rekreativne uporabe psihodelika. O takvim dugoročnim nuspojavama još uvijek se ne zna puno osim da su vrlo rijetke, ali kada se jave zna biti vrlo neugodne i otežavati kvalitetu života.
Nedavno ste dobili nagradu za znanost Sveučilišta u Splitu. Što vam znači ta nagrada?
Lijepo je dobiti priznanje za svoj rad i vidjeti da ga cijeni i zajednica. Puno toga što radim radim iz znatiželje i osobnog interesa, a nekad zaboravim vidjeti i iz te perspektive - tako da mi je jako drago za nagradu.
Volontirajući u Savjetovalištu za studente, koji je najvažniji uvid koji ste stekli u radu s njima?
Jako me veseli raditi sa studentima. Direktni kontakt s njima je dobra kontrateža znanstvenom i intelektualnom radu, a za sada mi se čini jako nagrađujuć. Najvažniji uvid je da mi se sviđa rad s ljudima i psihoterapija - a to je utvrdilo moj interes prema psihijatriji. Općenito, također mi se čini da se može puno toga napraviti sa studentima i da ih je važno educirati da što više razumiju mentalno zdravlje, a onda da mogu uspješno razumjeti kako i kada je ono narušeno.
Postoji li znanstvenik ili mentor koji vas je posebno inspirirao? Gdje vidite sebe i svoj istraživački rad za pet godina?
Nemam poseban uzor, ali od svakoga čiji rad poštujem naučim ponešto. Za pet godina se vidim u kombinaciji znanosti i klinike - voljela bih raditi na psihijatriji i usmjeriti svoja istraživanja uže u to područje (najvjerojatnije u još kontroverznih i zanimljivih tema).
Foto Saša Burić/Cropix
