Koliko ste se puta u životu osjećali privilegirano? Ne mislim na financijske, rasne pa čak ni rodne privilegije. Koliko ste se puta u životu osjećali privilegirano jer možete hodati? Jer možete disati punim plućima, promatrati svijet oko sebe i izraziti se kako želite?
Do prije nekoliko dana ni ja nikada dosad nisam osvijestila koliko sam zapravo privilegirana. Sve do trenutka kada sam pročitala genijalnu priču Ade d'Adamo "Poput zraka", u nas objavljenu u Nakladi Ljevak. Ova knjiga me najprije privukla jer je ime kćeri glavne junakinje upravo Daria. Prva rečenica knjige upravo i jest: "Daria. D'aria - poput zraka, kao od zraka". Ono čega nisam bila svjesna kada sam prvi put otvorila ovu knjigu jest da će me ona, stranicu po stranicu, rastaviti na komade.
Ova knjiga prije svega je majčinska. Naša glavna junakinja u njoj se ne obraća nužno nama kao čitateljima, već svojoj kćeri Dariji. Prema opisu na poleđini knjige, "Daria je kći čija je sudbina obilježena bolešću koju su liječnici propustili dijagnosticirati prije njezina rođenja". Radi se o bolesti pod imenom holoprozencefalija. Međutim, naša junakinja u svom romanu vrlo rijetko spominje to Darijino stanje kao "bolest". Naziva ga težinom, stanjem, plesom… dok je u liječničkim dokumentima ono opisano kao "teški invaliditet", "teško oštećenje vida" i "teška oštećenja funkcionalnih sposobnosti".
Retrospektivnim pripovijedanjem saznajemo kako je došlo do Darijina rođenja. Saznajemo da Ada ima partnera, Alfreda, koji nije u mogućnosti biti potpuno prisutan u njezinu životu. Ne možemo biti sigurni koji je točno razlog, ali može se pretpostaviti da ima druge životne obveze ili čak partnericu, što ga sprječava da joj se posveti u potpunosti. Međutim, Ada odjednom zatrudni i odlučuje zadržati dijete, ali Alfred ne odobrava tu odluku. Ada unatoč tome nastavlja trudnoću. Tijekom njezinih ultrazvuka liječnik ne uspijeva uočiti da dijete nije u potpunosti zdravo. Ada stoga, puna uzbuđenja, rađa Dariju i svijet joj se odjednom urušava. Kasnije saznajemo kako je Alfred zavolio djevojčicu već pri njihovu prvom dodiru te izražava želju za ponovnom izgradnjom odnosa.
Otvoreno pismo
Kada je Daria imala dvije godine, Ada piše otvoreno pismo Corradu Augiasu, novinaru La Repubblike. To pismo, navodi Ada, izašlo je iz nje "silovito poput krika". Bilo je vrlo važno u kontekstu tadašnje polemike o Zakonu 194, zakonu iz 1978. kojim je legaliziran dobrovoljan prekid trudnoće do 90 dana nakon začeća. Objavljeno je u La Repubblici 2008. godine. U tom pismu Ada dijeli svoju stranu priče, osuđuje liječnika koji joj je dao pogrešnu dijagnozu i, prije svega, naglašava koliko je mogućnost odabira bitna za žene. "Crkva, politika, medicina moraju prestati gledati na žene kao na kurve koje jedva čekaju ubiti svoju djecu", navodi Ada u svom pismu. U kontekstu današnjice smatram da bi ovo pismo svatko trebao pročitati.Saznajemo i da Ada obožava ples. Nešto što je proizašlo iz talenta Ada je njegovala još od ranog djetinjstva. Čin plesa smatra "svladavanjem pokreta tijela i glazbe", stanjem koje proizlazi iz potpune kontrole tijela. Stoga je na početku bolest svoje kćeri smatrala ironijom, jer Daria, među svime ostalim, pati i od nekontroliranih grčeva tijela. Ada sada, nakon što je u potpunosti naučila kontrolirati svoje tijelo, mora naučiti kontrolirati još jedno tijelo.
Smatra kako je dodir njezina najbolja pomoć. Svojoj kćeri "krade" zagrljaje, ljubi je i smiruje vlastitim tijelom.
Međutim, čak i ta mogućnost se urušava Adinim iznenadnim oboljenjem. Adi je dijagnosticiran metastatski rak dojke i tijekom pisanja ove knjige bolest je bila u četvrtom stadiju. Posljedično tome Ada je oslabjela; više nije mogla podignuti ni držati Dariju u svojim rukama. Ada se boji kako ih to njezino stanje dublje razdvaja, jer dodir je ono jedino što je sa sigurnošću mogla pružiti Dariji.
Taj čin razdvajanja nešto je posebno, jer su do tada Ada i Daria bile jedno. Ada prestaje biti Ada i postaje "Darijina mama". Ljudi zaboravljaju da je Ada njezino pravo ime, liječnici na njezin karton dodaju Darijino ime. Međutim, Ada čin razdvajanja ne pozdravlja s veseljem. Ne želi biti odvojena od svoje kćeri i ta je pomisao izjeda. U cijeloj toj situaciji Ada ponovno razvija odnos s Alfredom. Njihov odnos produbljen je u razdoblju koronavirusa, kada su morali "zbiti redove". Naposljetku se vjenčaju kako bi zapečatili nešto "što je oduvijek bilo tu".
Posljednji korak
Nakon pogoršanja svog stanja, Ada se "opet i opet poistovjećuje" sa svojom kćeri. "Osjećam da me tijelo izdalo i ljutim se na njega. […] Namjera se ne razvija u pokret, ne nalazi prostora da se prostre preko granica kože. […] Moje tijelo upoznaje, makar u manjoj mjeri, granice tvoga." Pred kraj knjige čak i spaja njihova imena u jednu igru riječi:d'adamo, d'a(di)a, d'a(ri)a, d'aria
Kao posljednji korak prihvaćanja svoje smrti Ada pita svoju kćer: "Hoću li se stopiti s tobom? Ja sam Ada. A bit ću Daria. Laka poput zraka."
Ada d'Adamo preminula je u travnju 2023. u svom domu u Rimu, a nekoliko tjedana kasnije njezina knjiga "Poput zraka" osvojila je nagradu Premio Strega. Osim što je ovo priča o ponovno pronađenoj ljubavi i identitetu, ovo je priča i o ljepoti života. Još nisam imala priliku pročitati knjigu zbog koje poželim istrčati na ulicu i nastaviti trčati dokle me noge nose, knjigu zbog koje želim plesati i osjetiti vjetar na licu. Kao žena, mislim da nisam jedina koja svakog dana na svom tijelu pronađe neku novu stvar koja joj se ne sviđa. Međutim, nikada nisam stala i nabrojila sve stvari koje moje tijelo može - stvari koje se drugim ljudima čine kao čista fantazija. Ada d'Adamo stoga nam je svojim romanom pružila priliku da svi malo više cijenimo ono što nam je dano rođenjem. Ova će mi knjiga zauvijek služiti kao podsjetnik na to.
Foto: Ljevak, Duje Klarić/Cropix
