Piše: Emanuela Šamija
Akademska istraživanja, fotografija, film... Izvanrednog profesora na Sveučilištu Charles u Pragu, gostujućeg profesora u Talinnu i koautora knjige Democracy and Media in Europe, Nica Carpentiera nije lako smjestiti u jednu rubriku. Ne bira između disciplina jer smatra da znanje putuje svim tim kanalima, a kad govori o suodnosu demokracije i medija, argumente jednako lako iskazuje slikom kao rečenicom. Nedavno je gostovao na konferenciji Communication and Media Days 2026 u Splitu, u organizaciji istoimenog studija te se u intervjuu dotaknuo medija koji bi trebali biti psi čuvari, a postaju psi koji liže ruke, participacije koja se raspršuje na ekranima i razloga zbog kojih vrijedi ne odustati.
Vaš životopis zvuči kao spoj dviju ili više karijera. Jednostavno rečeno, čime se bavite?
- Trudim se ostati skroman, no zainteresiran sam za tamnu i svijetlu stranu naših društava. Tamna strana su rat, sukob, trauma, sve strašne stvari koje ljudi čine jedni drugima, no važno je razumjeti i svijetlu stranu, koja se tiče osnaživanja, participacije, načina na koji ljudi pronalaze vlastiti glas. Beskrajno me zanimaju te dvije stvarnosti i uvijek me fascinira kako drugi ljudi funkcioniraju u njima. To je ono što me pokreće.
Okosnica knjige iz 2024. godine je pristup koji spaja diskurs i materijalnost. Kako biste ga objasnili laiku?
- To je referenca na ono o čemu sam pisao u knjizi Discursive-Material Knot. Sama riječ “čvor” sve objašnjava: radi se o isprepletenosti načina na koji dajemo značenje svijetu s materijalnošću, s predmetima, strukturama, institucijama. Istraživači često gledaju samo jednu stranu, ili ideologiju i reprezentaciju, ili financiranje medija. Naš je stav oduvijek bio da su te dvije strane neodvojive, te u knjizi pokušavamo razumjeti kako se prožimaju dok se demokracija stvara, osporava i ugrožava.
Govoreći o demokraciji, ako bi ona bila zgrada, što bi bili njezini temelji?
- Temelje nazivamo uvjetima mogućnosti, primjerice ekonomska i društvena stabilnost nužan je uvjet za postojanje demokracije. U srcu kuće nalaze se dvije komponente: reprezentacija i participacija. Reprezentacija upućuje na ideju delegiranja moći, a participacija na izvršavanje moći od strane zajednice. To su stupovi koji sve nose i moraju biti prisutni da bismo mogli govoriti o demokraciji. Osobno bih radije ostao u kući jer vanjski prostor nije nužno demokratičan, no i u kući ima soba bez prozora dok u drugima sija sunce.
Čini se da svi mogu participirati putem društvenih mreža. Koje su stvarne posljedice te participacije?
- Društvene mreže stvorile su obećanje veće participacije i to je odlično. Istodobno, to je i narušeno obećanje jer se pokazalo neravnopravnim i ugrožavajućim. Kompanije su nametnule vlastitu logiku i doprinijele slomu tog obećanja. Ipak, mreže su i dalje vrlo važne jer iako one same nisu participatorne, ljudi ih koriste kako bi se angažirali i uključili u politički diskurs.
Medijima dodjeljujete pet demokratskih zadataka: informirati, biti pas čuvar, debatirati, reprezentirati, participirati. Kako biste ocijenili njihov rad?
- Postoji pas čuvar, ali i pas koji liže ruke gospodaru. U mnogim slučajevima mainstream mediji uglavnom održavaju status quo i kritika je opravdana. S druge strane, uvijek me iznenadi rad novinara koji su kritični i moćne drže odgovornima. Govoriti istinu onima na vlasti zajednička je karakteristika novinara i akademika. Novinari su uvučeni u rutinu, nemaju dovoljno plaća ni vremena, a usprkos svemu nastavljaju stvarati narative koji su u demokraciji prijeko potrebni.
Imali ste izložbe, pišete teoriju, snimate filmove. Mijenja li umjetnost znanstveni rad?
- Zalažem se za korištenje različitih jezika za komuniciranje znanja. Izložbe, filmovi i instalacije ostaju akademski rad, vjerujem u hibridne identitete. Međutim, nije riječ samo o komunikaciji: ako snimim film, istovremeno i produciram znanje. To me prisiljava da ga proširujem kroz samu umjetničku praksu.
Kada bi vam ciničan dvadesetogodišnjak rekao da je demokracija samo riječ kojom moćni opravdavaju ono što bi ionako učinili, što biste odgovorili?
- Bez nje bi bilo i gore, a ako ti se ne sviđa, poboljšaj je. Cinični pogled nije u potpunosti pogrešan, demokracija jest zloupotrebljavana, nije zajamčena ni savršena. Ipak, tvrdim da su ostale alternative gore jer ako odete za jakim vodstvom, za dvadeset godina mogli biste završiti u nekom rovu na prvoj bojišnici. To bi bila vrlo visoka cijena.
Postoji li uvjet koji Vam trenutno pruža iskrenu nadu?
- Otpornost, ideja da kada postoji zlouporaba i nejednakost, ljudi se opiru. Otpor se događao čak i za vrijeme Holokausta, kada je nekoliko zatvorenika razorilo peći u Auschwitzu i ograničilo mogućnost oduzimanja života. Platili su najvišu moguću cijenu, ali su se oduprijeli. U jednom češkom logoru skupina tinejdžera počela je izdavati novine gledajući smrti u oči. Ta otpornost, u ekstremnim slučajevima i u svakodnevnom životu, uvijek donosi nadu.
Foto: Nikola Brboleža/Cropix
