Zatvori
Sveučilište u Splitu podržava UN-ove ciljeve održivog razvoja
21.2.2022.
Materinski jezik i jezična raznolikost

Ciljevi

  • Cilj 4
  • Cilj 16

Međunarodni dan materinskog jezika proglasila je Opća konferencija UNESCO-a 1999. godine, da bi potom Opća skupština UN-a pozdravila proglašenje tog Dana u svojoj rezoluciji 2002. Iako je od tada prošlo dvadeset godina, važnost promicanja i očuvanja materinskog jezika i njegova uloga u konstrukciji identiteta i obrazovanja svakog pojedinca aktualna je tema raznih stručnih i znanstvenih skupova, a ne samo Međunarodnog dana materinskog jezika.

Jezik je skup znakova koji, uz sve ostale parametre, imaju i određenu kulturnu vrijednost, veoma važnu za njegove govornike koji se upravo i prepoznaju u upotrebi tog jezika jer je jezik simbol njihova kolektivnog identiteta, znak pripadanja zajednici, neovisno o tome ima li taj jezik pisani oblik ili nema. Naime, usmena baština nije ništa manje važna, naprotiv, u takvim slučajevima posljednja je obrana jezičnog identiteta, itekako važnog za opstanak nekog naroda i očuvanja njegove tradicije, što lingvisti, čiji je zadatak upravo opisivanje jezika, najbolje znaju.

Jezična raznolikost jamac je i kulturne raznolikosti, u svakodnevnoj komunikaciji dolazi do kontakata i prožimanja različitih jezika i kultura. Ali, da bi do toga došlo, nužno je osigurati jezičnu raznolikost i interkulturalnu komunikaciju. U tome važnu ulogu ima upravo obrazovanje, i to obrazovanje na materinskom jeziku.

No, što je zapravo materinski jezik? Premda se imenom vezuje za majku jer se pretpostavlja da dijete s njom najduže boravi i sluša njezin govor, odnosno jezik, materinski jezik zapravo je prvi jezik koji dijete usvoji, to je prva stečena kompetencija u nekom jeziku, neovisno o kojem je idiomu tog jezika riječ (regiolektu, dijalektu, mjesnom govoru, supstandardu ili, što je rjeđe, čak i standardu). Bilingvalne osobe, dakle djeca koja su otpočetka paralelno usvajala dva jezika bez ikakve razlike i tako stekla dvije kompetencije u dvama jezicima, imaju dva materinska jezika – oba su jezika podjednako zastupljena u svim komunikacijskim kontekstima, a upotreba jednog ili drugog jezika ovisi samo o sugovorniku i njegovoj jezičnoj kompetenciji.

U takvim je slučajevima promicanje materinskog jezika zapravo promicanje materinskih jezika, odnosno promicanje dvojezičnosti. A dvojezičnost onda prirodno vodi višejezičnosti, tj. jezičnoj i kulturnoj raznolikosti koja nije samo zaštitni znak kulturnog bogatstva i tradicije nego i najbolji način povezivanja ljudi, poticanja inkluzije i razumijevanja Drugih. U mozaiku različitosti svaki jezik ima svoje mjesto i svoju vrijednost koji, dakako, nestaju čim nestane sam jezik zbog ugroženosti i opasnosti jer se najprije sveo na jednu malu zajednicu govornika pa zatim na samo jednog govornika koji svojim odlaskom briše i svoj jezik s jezične karte svijeta.

Bez obzira na to što se procjenjuje da na svijetu postoji oko 6000 jezika (teško je to egzaktno reći jer nije uvijek lako povući granicu između jezika i dijalekta), ugroženo ih je najmanje 43%. Tome pridonose uistinu zabrinjavajuće činjenice: od tih 6000 jezika samo su njih nekoliko stotina jezici obrazovanja, a 2,3 milijarde ljudi ne mogu se obrazovati na jeziku kojim govore. Uz to, u eri globalizacije i suvremene tehnologije, pa i učenja na daljinu (ponajviše uzrokovanog pandemijskim okolnostima), manje od sto jezika upotrebljava se u digitalnom svijetu, ostalih uopće nema na internetu.

Tema ovogodišnjeg Međunarodnog dana materinskog jezika upravo je upotreba tehnologije u višejezičnom obrazovanju, koja bi trebala odgovoriti na sve izazove s kojima se suočavaju i nastavnici i učenici/studenti u takvom kompleksnom procesu.

Činjenica jest da UNESCO potiče upotrebu novih jezika na internetu, posebno malih jezika čiji je komunikacijski doseg ograničen malim brojem govornika, a sve zbog toga da bi njihovi govornici mogli dijeliti svoje vlastite kulturne sadržaje na svojim regionalnim i/ili lokalnim jezicima. Na taj će način brzo i lako doprijeti do svih (informatički pismenih) članova svoje zajednice. Sačuvat će se jezik i kultura takve zajednice, njezin etnički ili nacionalni identitet (većinski ili manjinski – autohtoni ili alohtoni), a time i višejezičnost i multikulturalizam, posebno u vrijeme sveopće globalizacije.

No, unatoč svemu, engleski kao globalni pomoćni jezik zauzima sve veći prostor javne komunikacije i postaje univerzalni jezik poučavanja. Suvremena lingua franca jamac je jezične ravnopravnosti i zapravo omogućava pristup svim komunikacijskim kanalima, kao i dijeljenje svih sadržaja. Na taj način engleski, uz materinski jezik ili materinske jezike, postaje obavezan ili prvi strani jezik, kao što je to i u našem obrazovnom sustavu. Dakako da je utjecaj engleskog jezika velik, dokaz su sveprisutni anglizmi i anglicizmi u svim jezicima, pa i u hrvatskome, ali oni ni na koji način ne ugrožavaju naš jezik, posebno ne njegov standard. Hrvatski jest mali jezik (od 2013. i 24. službeni jezik Europske unije), ali jezik koji živi u svojim govornicima, u svim svojim dijalektima i sociolektima, u svim domenama i diskursima (u znanstvenom, medijskom i u diskursu obrazovanja), u privatnoj i javnoj komunikaciji. Mijenja se onoliko koliko je to potrebno da bi ispunio sve svoje funkcije i kao prvi (materinski) i kao drugi (strani) jezik.

Kad je riječ o statusu materinskog jezika u obrazovanju, nažalost i danas se oko 240 milijuna djece ne mogu obrazovati na materinskom jeziku, što znači da u školi postižu lošije rezultate. U povijesti je čak bilo i zabrana upotrebe vlastitog jezika. Primjer je velški obrazovni sustav u 19. stoljeću koji je koristio model Welsh Not ili WN, a sve da bi se poboljšalo učenikovo znanje engleskog jezika i posramilo te čak i kaznilo svako dijete koje je progovorilo na materinskom velškom. Iako je tada velški bio svakodnevni većinski jezik, učenika koji progovori velški natjeralo bi se da nosi drvenu ploču s inicijalima WN, i to sve dok se ne čuje da drugo dijete govori velški. Na kraju školskog dana onaj koji bi nosio Welsh Not bio bi pretučen ili kažnjen na neki drugi način. Na sreću, vremena su se promijenila u 20. stoljeću,  velški je postao jezik obrazovanja najprije u osnovnim pa u srednjim školama, a od 1993. i Zakona o velškom jeziku velški je, uz engleski, postao službeni jezik Walesa. Uz engleski, velški je danas prisutan i na sveučilištu i, ne manje važno, i na internetu.

Iako su studije UNESCO-a iz 1950-ih dokazale važnost lokalnih (materinskih) jezika u obrazovanju, u praksi se to ne primjenjuje. Naime, većina haićanske djece ne govori francuski kod kuće, ali u školi su natjerani učiti na francuskom jeziku, najčešće s učiteljima koji ni sami tečno ne govore francuski. Na taj način ne nauče ni francuski niti stječu kvalitetno obrazovanje jer ono nije na materinskom jeziku, pa su stoga funkcionalno nepismeni, s lošim ishodima učenja. U nekim su školama i omalovažavani i kažnjavani zbog upotrebe kreolskog jezika (na isti način, noseći i prosljeđujući simbol kao i djeca u Walesu u 19. st.).  Što se tiče studenata, nemaju nastavnih materijala na kreolskom jeziku, pa su primorani odgovarati na francuskom koji unatoč svemu zadržava svoj privilegirani status. U svakom slučaju, haićanska jezična stvarnost i status francuskog kao svjetskog jezika osiguravaju mu prednost pred materinskim (lokalnim) jezikom većine stanovništva.

Bez obzira na različite jezične prakse, jedino obrazovanje na materinskom jeziku, uključujući i ono na daljinu (online), omogućava jednakopravnost, kvalitetno obrazovanje i jednake mogućnosti za sve, a to je društvo kojem svi težimo ili bismo mu svi trebali težiti. Međunarodni dan materinskog jezika upravo nas podsjeća na taj značajan potencijal materinskog jezika i njegovu veliku ulogu u inkluzivnom obrazovanju i promicanju kulturne i jezične raznolikosti održivih društava.

 

Izv. prof. dr. sc. Jagoda Granić

Voditeljica Centra za hrvatske studije u svijetu

Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu

 

 

Sve novostiSljedeća

Imate pitanje? Tu smo!