Piše: Marta Penović
U vrijeme kada se Europa suočava s nizom političkih, društvenih i tehnoloških izazova, pitanja odnosa medija i demokracije ponovno dolaze u središte javnih rasprava. O tim temama razgovarali smo s profesorom Jeffreyjem Wimmerom, komunikologom Sveučilišta u Augsburgu i istraživačem europskog projekta Mapping Media for Future Democracies. Wimmer je bio jedan od gostiju konferencije Dani komunikacija i medija 2026., koju je organizirao studij Komunikacija i mediji Sveučilišta u Aplitu, gdje je govorio o budućnosti demokracije i izazovima digitalnog doba. Povod razgovoru bila je i njegova nova knjiga Democracy and Media in Europe: A Discursive-Material Approach, koju je krajem 2024. objavio zajedno s Nicom Carpentierom.
Vaša nova knjiga bavi se odnosom demokracije i medija u Europi. Zašto ste upravo sada osjetili potrebu napisati takvu knjigu?
Danas svjedočimo svojevrsnom ubrzanju društvenih procesa. Krize, političke promjene i različiti društveni izazovi smjenjuju se velikom brzinom, pa se stječe dojam da živimo u potpuno novom vremenu. Međutim, ono što smo željeli pokazati jest da su mnogi današnji problemi zapravo rezultat dugoročnih procesa. Pitanja slobode govora, uloge novinarstva i funkcioniranja demokracije prisutna su od samih početaka europske demokracije. Krize nisu iznimka, nego sastavni dio njezina razvoja.
Naslov knjige sugerira europsku perspektivu, ali demokracija i mediji ne funkcioniraju jednako u svim državama.
Naravno da ne. Razlike postoje čak i unutar pojedinih država, između velikih gradova i ostatka zemlje, između različitih društvenih skupina i regija. Upravo zato naš istraživački projekt uspoređuje više europskih zemalja, među kojima su Portugal, Austrija, Francuska i Češka. Zanimaju nas i sličnosti i razlike, jer ne postoji jedinstven europski model odnosa medija i demokracije.
Koliko vlasništvo nad medijima utječe na novinarski rad i kvalitetu informiranja?
To je pitanje staro više od jednog stoljeća. Vlasništvo svakako ima utjecaj jer određuje tko financira medij, tko postavlja urednike i tko donosi ključne odluke. Međutim, taj utjecaj nije apsolutan. Nije dovoljno posjedovati infrastrukturu da biste imali potpunu kontrolu nad informacijama. Uvijek postoje reakcije publike, kulturni obrasci i različiti načini korištenja medija. Zato u našem istraživanju ne promatramo samo novinare nego i publiku, odnosno način na koji građani doživljavaju medije i njihovu ulogu u društvu.
Što današnja publika zapravo očekuje od medija?
Publika nije homogena. Postoje velike razlike između generacija, ali i između različitih životnih stilova. Dio ljudi vrlo pažljivo bira medijske sadržaje koje prati, dok većina tome ipak ne posvećuje toliko pažnje. Živimo u vremenu prezasićenosti informacijama i mnogi nisu spremni ulagati dodatni napor u pronalaženje kvalitetnog sadržaja. Ipak, optimističan sam jer sve više ljudi počinje promišljati vlastite medijske navike i donositi informiranije odluke.
Društvene mreže često se povezuju sa širenjem dezinformacija. Koliku odgovornost imaju sami korisnici?
Odgovornost uvijek postoji i na individualnoj razini. Važno je kritički promišljati koje platforme koristimo i kakve posljedice imaju naši izbori. Zanimljivo je da platforme poput Facebooka ili Instagrama nazivamo društvenim mrežama, iako je taj naziv prije svega vrlo uspješan marketinški slogan. Postoje i alternativne, nekomercijalne platforme koje nude drukčije modele komunikacije. Kao što smo posljednjih desetljeća počeli ozbiljnije promišljati prehrambene navike, tako bismo trebali promišljati i vlastitu „medijsku prehranu“.
Europska unija posljednjih godina donijela je niz regulativa za digitalne platforme. Jesu li one stvarna promjena ili tek simboličan potez?
Mislim da predstavljaju važan prvi korak. Europska unija pokazala je spremnost da regulira digitalni prostor. Naravno, svaki zakon vrijedi onoliko koliko se uspješno provodi. Zato će ključni izazov biti provedba postojećih pravila. Već sada vidimo da pojedine kompanije snose posljedice zbog kršenja regulativa, što pokazuje da se ne radi samo o simboličnim mjerama. U globaliziranom svijetu pojedinačne države imaju ograničen utjecaj, ali zajedničko djelovanje europskih zemalja stvara znatno veću snagu.
Javni medijski servisi u mnogim su zemljama pod pritiskom. Što se događa s demokracijom kada oni oslabe?
Javni servis jedan je od temelja demokratskog medijskog sustava. Njegova je zadaća pružiti raznolike informacije, predstavljati različite društvene skupine i stvarati prostor za javni dijalog. Za razliku od komercijalnih medija, ne bi se smio voditi isključivo tržišnim interesima i gledanošću. Naravno, javni mediji moraju se prilagoditi novim okolnostima i promijenjenim navikama publike, ali njihova važnost za demokraciju ostaje jednaka.
Nakon godina istraživanja demokracije, medija i njihovih kriza, jeste li optimistični?
Rekao bih da sam oprezno optimističan. Tijekom posljednjih desetljeća svjedočili smo brojnim izazovima koji su se činili nerješivima. Demokracija nikada nije stanje potpune stabilnosti; ona je proces pregovaranja, sukoba ideja i traženja konsenzusa. Zato vjerujem da, unatoč svim problemima, postoji prostor za optimizam - pod uvjetom da ostanemo aktivni, kritični i spremni sudjelovati u tom procesu.
Foto: Nikola Brboleža/Cropix
