Strastveni hajdukovac, neposredan i otvoren kako u formalnom tako i u neformalnom dijelu druženja, komunikativan, skroman, beskrajno duhovit, sve je to Vedran Kukavica. Upravo je takva bila i književna večer s njim u prepunoj Sveučilišnoj galeriji Sveučilišta u Splitu.

Dok se galerijski prostor polako punio, strpljivo je odgovarao na novinarska pitanja objašnjavajući kako i zašto nije htio raditi promociju knjige, no kad je došao poziv sa Sveučilišta u Splitu predomislio se, jer su u pitanju mlađi ljudi koji su budućnost čitanja.

Okruženi grafikama eminentne hrvatske umjetnice Zdenke Pozaić, zaljubljenici u književnost gotovo su dva sata pomno upijali svaku riječ Vedrana Kukavice, a Vedran im je pričao o svemu. Događaj je organizirala Helena Trze Jakelić, voditeljica Sveučilišne galerije, a program je moderirao Marin Pelaić.

„Neminem“, njegov posljednji roman je prije svega roman koji pokriva širok spektar tema i koji je ne samo protkan, nego zapravo dobro udrobljen, u specifičan smisao za humor našeg večerašnjeg gosta.

Odakle inspiracija za „Neminem“?

- U tehničkom smislu inspiracija je zapravo vrlo jednostavna. Svi možete na mobitelima ili drugim gadgetima pretražiti japanski fenomen koji se zove johatsu, fenomen takozvanih iščezavajućih, nestalih ljudi. U Japanu je nestalo 100.000 ljudi, što iznosi jedan promil na 125 milijuna njihove ukupne  populacije.  Kod njih su prilike malo drukčije, nego kod nas. Na primjer, čovjek izgubi posao, uzima torbu svako jutro, odlazi u park hraniti golubove pa se vrati doma u vrijeme kad se i drugi vraćaju, ne želi priznati da je izgubio posao. S vremenom se iscrpi u tom ludilu ne želeći podnijeti tu sramotu i odluči nestati. Obrati se specijaliziranim agencijama koje  te ljude smještaju po raznim mjestima. U samom Tokiju postojala je četvrt koja se sastojala upravo od takvih ljudi koji nemaju dokumente, koji obavljaju poslove jedni za druge, pomoću robne razmjene se prehranjuju, nitko ih ne pitao ni tko su ni što su. Sve je to nestalo s koronom. Jer pojavom korona virusa više nije bilo važno imamo li putovnicu,  nego samo jesi li pozitivan ili nisi. Taj pokret nestajućih ljudi jednostavno je zamro svugdje u svijetu, međutim, svatko od nas ponekad poželi da ga nema, da krene ispočetka u životu. Mene je zanimalo kako bi to izgledalo u Hrvatskoj da se netko ustane i zbog zujanja u ušima ode na posao i otkaže sve: bankovni račun, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, dogovori se s ukućanima da ga ne traže. To je bio neposredan povod za ovaj roman.

Kažu da autor u svakom liku kojeg kreira u književnom djelu unese jedan dio sebe, odnosno da svaki njegov lik na neki način u nekom segmentu reflektira jedan dio autora. Osim što ste obojica profesori filozofije što je još Vaše u „Neminemu“?

- To je točno, književnost se pravi od života. Nitko od nas nema dovoljno uzbudljiv život kao Hemingway gdje bi prepisivao od sebe, tako da u fikciji prenosimo jedan dio svog života. Ja ne mogu reći da sam imao gađenje prema čitavom svijetu, ali svakako sam imao nekih vrsta zlovolje. Recimo, moj poslodavac je prilično neobičan, imao sam nekih sudskih tužbi, nekakvh sumanutih zabrana, sitnih malih progona koji su trajali ne duže od pet-šest godina. Čovjek se u toj situaciji osjeća prilično blesavo kad hoda kroz hodnike u firmi i vidi ljude koji se dijele na svjedoke obrane i svjedoke poslodavca, to nije normalna situacija u životu. Jedan dio tog gađenja sam ugradio u roman „Neminem“, ima tu gađenja prema svemu što nas okružuje, tako da ima elemenata privatnog života. No, to gađenje je za mene prilično atipično, ja volim pisati veselije i ljepše.

Pitanje koje prožima Vaša djela je pitanje identiteta. Jeste li na neki način bili svjesni da je to tema koja Vas okupira?

- Nema druge teme osim identiteta. U logici postoji pitanje kada u automobilu izmijenimo sve dijelove je li to taj isti automobil? Tako je i kod čovjeka. Živeći u potpuno sumanutom digitalnom svijetu, ne znam gdje nas više ima ako bismo se svi preselili u virtualno. Vidio sam, primjerice, da se organiziraju online sommelierski tečajevi. Čitavi smo se izmaknuli iz realnog života prema digitalnom i to je užasavajuće. Kod mene u romanima manje-više nema električnih naprava, uređaji su dosta primitivni. U toj situaciji kad ništa nije na struju, kad mi zadržimo kakve-takve interpersonalne odnose mi zadržavamo jedan dio identiteta.

Stječe se dojam kroz neke likove da identitet predstavlja neku vrstu tereta?

- Pa da. Ja ne mislim da se ljudi rode savršeni pa se kvare. Jedan moj prijatelj bi rekao: „Nisam se rodio kao pokvarenjak, ali radim na sebi“. Teško je reći što mi sve možemo i trebamo odbaciti da bi nam bilo bolje. U smislu jezika i pisanja identitet je tu. Nacionalni identitet ne postoji u matematici i fizici, ne postoji naša matematika, naša fizika. Ali pisanje u našem jeziku je dobra stvar. Da ja odlučujem, uvijek bih poticao ljude da pišu na našem jeziku. Malo paziti jezik, to je identitet za mene.

Što se tiče simbola, oni isto igraju važnu ulogu, negdje manje izravno, negdje više kad jedan lik u „Neminemu“ kaže da je na nadgrobnoj ploči bitno imati bilo što, bilo petokraku, križ ili nešto treće, ali da je najgore kad nema baš ništa.

- Mi smo jako podijeljeno društvo. Pisanje je specifična stvar. Ako se odlučite pisati morate ići među žive, ali i među mrtve. Groblje je jako inspirativno,  čitava prošlost je ispisana po tim pločama. Velika je odluka koji ćete simbol staviti, pogotovo ako umrete iznenada. Smrt je fascinantna stvar, simbolika koja ostaje iza nas je čudo.

Svećenici su važni likovi u svim Vašim romanima.

- Mogu reći da sam ateist, ali sam i tradicionalist i obožavam sve manifestacije koje se vežu uz vjeru. Čak osjećam zavist prema vjernicima, jer mislim da žive lakše i bolje.

Rekli ste da ste meta napada u virtualnom svijetu. Pribojavate li se da ćete danas-sutra postati žrtva takozvane cancel kulture?

- Sa svojim likovima sam u relativno dobrim odnosima. S neimenovanim likom, Neminemom, sam bio godinama, razmišljao sam što bi on trebao napraviti, ali na kraju je ispao dosta smotan. Osnovni prigovor mom pisanju je da se pripovjedač previše upliće u priču. To su mi sugerirali neki pismeni ljudi, što mi je potpuna budalaština. Ako u realnom svijetu ne možemo ničim upravljati, barem da kod pisanja ide u smjeru u kojem mi želimo.

Koliko ste zadovoljni generalnim stanjem na hrvatskoj književnoj sceni?

- U hrvatskoj kulturi nema ni jedan centimetar tržišta, to je sumanuta borba frakcija, džeparenja, kokošarenja. Ako nemaš iluzija da ćeš zaraditi nešto na knjizi, onda je lijepo, ali žalosna ti majka ako misliš zaraditi novac pišući.

Mislite li da Hrvati malo čitaju?

- Mislim da za par desetaka godina više nitko neće čitati. To je veliki napor za generacije koje dolaze. Kad čovjek gleda TV manje mu je angažiran mozak, nego kad spava, TV i pomaže da se zaspe. A sad zamislite koji je napor čitati. Pogotovo ja volim zlostavljati čitatelje u prvom poglavlju masnim, gadnim tekstom da se svi razbježe. Tko preživi prvo poglavlje, pročitat će knjigu do kraja.

Može li se to promijeniti? Pročitat ću jednu rečenicu iz „Neminema“: „Hrvatu treba znak da se nešto negdje ne smije da bi ga se tamo usmjerilo.“ Je li možda rješenje zabraniti čitanje?

- To zvuči apsurdno, jer je zabranjeno voće najslađe, a ako zabranimo čitanje, svi bi čitali, samo zbog toga što bi bilo zabranajeno. Naravno da to ne može biti rješenje, ali zvuči zanimljivo na prvi pogled. Jedan od mojih sporednih likova radi u komunalnom, glavni lik je postao skupljač pet ambalaže, pet shop boy, ili na hrvatskom bocar. Ja sam duboko proniknuo u bocarski svijet. Ne sjećam se da je itko bocarima posvetio toliko pažnje, tom jednom neobičnom svijetu ljudi, malom središtu johatsu pokreta u Hrvatskoj čiji sam ja rodočelnik. To su ti nestajući ljudi.

Svi Vaši romani, po mom sudu, izvrsno bi izgledali na kazališnim daskama. Imate li neke želje u tom smjeru?

- Bilo bi to lijepo, imao sam nekih razgovora s kazališnim kućama u Zagrebu i Splitu. „Ja nisam Švabo“ bi mogla biti dobra serija koja bi se ljudima dopala. Po mom mišljenju, ništa se ne može u Hrvatskoj duhovito napraviti ako nije u dijalektu. Na štokavici sve izgleda kao deklaracija s konzerve tunjevine.​ Pisanje je savršeni predmet samoće i slobode i preporučio bih svakome tko je izgubio sve iluzije o životu da se posveti pisanju - za kraj je poručio Vedran Kukavica.