piše: Gordana Alfirević
Što se događa kada se desetak mladih Splićana zaputi na europsko gostovanje, a put prema utakmici postane puno više od odlaska na stadion? Upravo takvu priču donosi Mario Rubić, 22-godišnji student Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Splitu u svom književnom prvijencu Ultras: Bijelo ili zeleno, u kojem kroz zamišljeno putovanje navijačke skupine iz Splita u Pariz na utakmicu PSG-a i Benfice otvara prozor u svijet navijača, njihovih putovanja, druženja, sukoba, dogodovština i pogleda na nogomet.
Predstavljanje knjige Ultras: Bijelo ili zeleno održat će se u ponedjeljak, 21. rujna, u 17 sati u amfiteatru A-0-1 Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Bit će to prilika za razgovor s autorom o nastanku romana, navijačkoj kulturi, suvremenom nogometu.
Iako su u središtu priče mladići iz Splita, Rubić naglašava da njegova knjiga nije priča o jednoj konkretnoj navijačkoj skupini niti je klupski obojena. Namijenjena je, kako ističe, i navijačima i ultrasima, ali i onima koji s tim svijetom nemaju nikakva iskustva. Čitatelja pritom poziva da likove i njihove postupke ne promatra površno, nego da pokuša razumjeti svijet iz kojeg dolaze.
Izbor utakmice PSG-a i Benfice također nije slučajan. U autorovoj interpretaciji, portugalski klub predstavlja ono što je nekada značilo biti „narodni klub“, dok PSG simbolizira profesionalizaciju, veliki kapital i sve izraženiju komercijalizaciju nogometa. Kroz tu suprotnost Rubić otvara i pitanje što se događa s identitetom nogometnog kluba kada novac postane jedan od njegovih ključnih pokretača.
Knjiga je nastajala nekoliko godina, a autor se pritom oslanjao i na vlastita iskustva s tribine i gostovanja, nastojeći zadržati književnu distancu i objektivnost. Ne tvrdi da njegova priča predstavlja konačnu sliku navijačkog svijeta, već ostavlja prostor i drugima da o njemu progovore iz vlastite perspektive. Cijelo bi se djelo, kako kaže u predgovoru, moglo sažeti u jednu riječ - razumijevanje.
No prije nego što smo razgovarali o knjizi, zanimalo nas je tko je mladi autor koji ju je napisao: student fizike, bivši nogometaš, državni prvak iz geografije i sudionik međunarodne olimpijade.
Kako biste predstavili svoj put od Sućidra i nogometnog igrališta do studija fizike i književnosti?
Odrastao sam na Sućidru i kvart je imao velik utjecaj na moje odrastanje. Igranje baluna, druženje i ispijanje kave oblikovali su me jednako kao i obitelj, škola i profesori. Nogomet sam trenirao odmalena i prošao nekoliko klubova: od škole nogometa na Brdima, preko RNK Splita, Primorca i Omladinca. Nažalost, na jednoj sam utakmici teško ozlijedio koljeno, popucali su mi križni ligamenti i ozlijedio sam meniskus. Nakon operacije nisam se uspio vratiti aktivnom igranju nogometa.
Pohađao sam Treću gimnaziju, gdje sam bio državni prvak iz geografije, a sudjelovao sam i na Olimpijadi u Indoneziji. Posebno bih zahvalio profesoricama Anastaziji Pažanin i Neli Dželaliji, koje su me potaknule da se usmjerim prema matematici i fizici. Upisao sam Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Splitu, studij matematike i fizike, a upravo sam obranio prijediplomski rad „Analiza gravitacijskih valova“ kod izv. prof. dr. sc. Tonija Šćulca. Uskoro krećem u München, upisao sam diplomski studij fizike na Technische Universität München (TUM).
Tijekom srednje škole počeli ste pisati roman. Kako je uopće nastala ideja za knjigu?
Još u drugom razredu Treće gimnazije počeo sam razmišljati o pisanju. Obvezna lektira mi nije uvijek bila draga, ali volio sam realizam i autore poput Dostojevskog, Tolstoja i Prousta. Nakon završetka srednje škole počeo sam čitati još više i što raznolikije, od Meše Selimovića i Ive Andrića do japanskih i francuskih autora. Čitanje mi je bilo svojevrsni trening za pisanje jer sam želio proširiti vokabular i naučiti bolje oblikovati opise, pripovijedanje i dijaloge.
U trećem razredu srednje škole počeo sam zapisivati prve ideje za ovu knjigu. Prve dvije godine uglavnom sam skupljao natuknice, a prije otprilike tri godine složio sam kostur romana. Nakon toga sam postupno dodavao dijelove, vraćao se na ranije stranice, ispravljao i ponovno pisao. To je bio velik posao, ali uz dobru organizaciju vremena može se sve uskladiti. Najviše je knjige nastalo tijekom prve godine fakulteta, tada sam napisao, rekao bih, oko 150 stranica.
Knjiga Ultras: Bijelo ili zeleno Vaš je književni prvijenac. Što krije taj pomalo intrigantan naslov?
„Ultras“ predstavlja subkulturu navijača, dok „bijelo ili zeleno“ označava kontrast koji sam želio provući kroz cijelu knjigu, suprotnost između ekstremnog i umjerenog. Bijela boja povezana je s vrhom planine, snijegom i nečim ekstremnim, dok zelena simbolizira nizinu, umjerenost i ravnotežu. Zato radnja i počinje na Mont Blancu, gdje se taj kontrast odmah može vidjeti.
Zašto ste kao središte priče odabrali upravo utakmicu PSG-a i Benfice?
Benficu i PSG suprotstavio sam namjerno jer predstavljaju dva različita pogleda na upravljanje nogometnim klubom. Benfica ima socios model, u kojem članovi imaju snažan utjecaj na život kluba i biranje njegova vodstva, dok PSG predstavlja model privatnog vlasništva i snažne komercijalizacije nogometa. Kroz njihov sam odnos želio otvoriti pitanje kome bi klub trebao pripadati i kakvu bi ulogu u njegovu životu trebali imati navijači.
Zato sam odabrao skupinu Splićana koja putuje u Pariz, ali sam namjerno izbjegao izravno spominjanje Hajduka i Torcide. Želio sam da priča bude dovoljno univerzalna da se u njoj mogu prepoznati različite navijačke skupine, a ne samo jedna.
Koliko je ono što se događa u romanu povezano s Vašim vlastitim iskustvom, a koliko je riječ o fikciji?
Ovo je prije svega roman. Priča je izmišljena, ali je pisana realistično. Radnja prati putovanje, gostovanje i događaje koji se tijekom njega odvijaju. Roman ima 320 stranica: prvih osamdesetak stranica prati putovanje automobilom prema Parizu, oko 150 stranica odvija se u Parizu, gdje se događaju i problemi zbog kojih skupina pokušava pobjeći iz zemlje, a završni dio prati njihov bijeg prema Ženevi.
Nisam želio napraviti sociološko istraživanje, nego književno djelo. Pročitao sam knjigu Dražena Lalića Torcida: Pogled iznutra i ona mi je bila svojevrsni uzor, ali moj je pristup drukčiji. U roman sam unio i neka vlastita iskustva s utakmica i gostovanja, no priča i likovi su izmišljeni.
S obzirom na to da ste i sami vezani uz tribinu, koliko je Vaše navijačko iskustvo utjecalo na nastanak romana?
Redovito pratim utakmice sa sjevera stadiona, a na gostovanja idem kad mi fakultetske obveze to dopuštaju. Upravo su me utakmice i gostovanja potaknuli da napišem ovaj roman. Nisam, međutim, želio u njega unositi konkretne događaje koje sam doživio, nego sam vlastito iskustvo iskoristio kao podlogu za stvaranje realističnog svijeta.
Uz navijačku kulturu, važna tema romana očito je i pitanje modernog nogometa. Što ste željeli propitati?
Želio sam ukazati na probleme modernog nogometa i na promjene koje su se dogodile u odnosu prema sportu. Čini mi se da se izgubio dio emocije i da je nogomet sve više postao biznis. Upravo sam zato suprotstavio različite modele upravljanja klubovima i otvorio pitanje kakvu bi ulogu u tome trebali imati navijači i članovi.
Roman istodobno govori o deset različitih mladih ljudi. Što ste željeli pokazati kroz njihove karaktere?
Opisao sam deset različitih likova i pokušao pokazati različite tipove ljudi koji se mogu pronaći na tribini. Tu je stariji navijač, mlađi navijač, građevinar, znanstvenik i drugi. Svi su likovi izmišljeni, ali sam u pojedine njihove situacije unio neke trenutke koje sam doživio s vlastitom ekipom. Nijedan lik ne predstavlja jednu konkretnu osobu, u svakom od njih spojeno je iskustvo više ljudi.
Nakon višegodišnjeg rada na prvom romanu, imate li već ideju za sljedeću knjigu?
Za sada nisam planirao novu knjigu jer je pisanje romana ogroman posao. No počeo sam pisati scenarij za televizijsku seriju. Volio bih napraviti realističnu mediteransku seriju s elementima drame, kriminalističke i ljubavne priče. Gledajući serije koje gledaju moji roditelji, često pomislim da bih volio napisati nešto što bi i oni kod kuće mogli gledati s užitkom.
Fotografije: Gordana Alfirević
