Od skice do izložbe
Početak istraživanja
Prolazeći kroz razne galerije i promatrajući različita djela razmišljala sam o tome kako
je biti umjetnik - slikar. Stvarati i izlagati, igrati se bojama i pritom sanjati o uspjehu. O tome
da imaš svoj ateljee i da jednoga dana tvoja slika krasi zid nečijeg prostora. Kakav je put
nekoga tko je kao dijete volio crtati, a potom odlučio da će se baš time baviti cijeli svoj život.
Odgovore na ova pitanja pronašla sam kod mlade splitske umjetnice Marte Milatić, koja je
nedavno odradila nekoliko samostalnih izložbi. Nasuprot tomu, ostali izvori, poput članka
Janet Wolff - Društvena proizvodnja umjetnosti te knjige Arnolda Hausera-The Social
History of Art i The Sociology of Art urednika Jeremyja Tannera pomogli su mi u otkrivanju
društveno-političkih okolnosti nastanka jednog umjetnika. Početak istraživanja
Prolazeći kroz razne galerije i promatrajući različita djela razmišljala sam o tome kako
je biti umjetnik - slikar. Stvarati i izlagati, igrati se bojama i pritom sanjati o uspjehu. O tome
da imaš svoj ateljee i da jednoga dana tvoja slika krasi zid nečijeg prostora. Kakav je put
nekoga tko je kao dijete volio crtati, a potom odlučio da će se baš time baviti cijeli svoj život.
Odgovore na ova pitanja pronašla sam kod mlade splitske umjetnice Marte Milatić, koja je
nedavno odradila nekoliko samostalnih izložbi. Nasuprot tomu, ostali izvori, poput članka
Janet Wolff - Društvena proizvodnja umjetnosti te knjige Arnolda Hausera-The Social
History of Art i The Sociology of Art urednika Jeremyja Tannera pomogli su mi u otkrivanju
društveno-političkih okolnosti nastanka jednog umjetnika.
Put umjetnika kroz povijest
Da si rođen tamo nekad u srednjem vijeku, a želiš biti slikar, tvoj put sasvim sigurno
ne bi bio lak. Pitanje je bi li uopće bio/bila te sreće da možeš odabrati takvu karijeru jer takav
posao odrađivala su uglavnom djeca rođena u umjetničkim obiteljima. Počinjala su svoje
karijere u bratovštinama, odnosno cehovima - najsličnije današnjem konceptu radionice. Prvo
su trebali naučiti pripremiti boje i površinu za slikanje, baratati s različitim kistovima da bi im
potom bilo dopušteno slikati za naručitelje po njihovim idejama. Izgleda da je i tada postojalo
popularno tržište, da se i u to vrijeme umjetnik morao prilagoditi trendovima određenog
razdoblja. Drugim riječima, naručitelji su često „sputavali“ maštu umjetnika kako bi dobili
društveno prihvatljivo umjetničko djelo. Umjetnički predmeti prije svega bili su utilitarne
prirode, a ne čisto hedonističke. Rad na djelu bio je kolektivne prirode, samo djelo nikada nije
bilo načinjeno jednom ´rukom´, već su se šegrti izmjenjivali.
S vremenom su se užurbane
radionice i kolektivan rad na umjetničkom djelu zamijenile konceptom individualnog
umjetnika. Takav koncept svoje korijene vuče iz renesanse u kojem je jedan od prvih
´samostalnih´ umjetnika bio Michelangelo. Drugim riječima, u doba humanizma i
prosvjetiteljstva umjetnik se povezivao s idejom ´Božjeg poslanika´ što je na neki način
stvorilo veću autonomiju unutar kreativnog procesa kod umjetnika. Ubrzo nakon toga, ideja o
životnom stilu umjetnika koji je pomalo boem nastala je tek u 19. stoljeću. U doba
impresionizma rodio se umjetnik koji ima svoju viziju, ali čija egzistencija je pod upitnikom.
Stvorio se tip umjetnika koji je toliko isti, a toliko drugačiji od svih umjetnika prije.
Martina priča
Jedna takva ´suvremena´ umjetnica je već spomenuta Marta. Kako to obično i biva,
interes za umjetnost pokazala je u ranom djetinjstvu. Točnije, pohađanjem Waldorfskog vrtića
čiji se odgoj temelji na glazbi, slikarstvu i pričama. Ipak, trenutak kad je shvatila da je
umjetnost nešto čime se želi baviti profesionalno dogodio se u srednjoj umjetničkoj školi,
gdje je pohađala smjer Modni dizajn. Nakon srednje škole, kako je bilo i očekivano, upisala je
studij Modnog dizajna na TTF-u u Zagrebu. Ipak, ubrzo je shvatila kako se ne želi ograničiti
na samo jednu vrstu umjetnosti, pa se vratila u Split na Umjetničku Akademiju i tamo provela
tri godine. Zbog prevelikog opsega obaveza i pritiska odlučila je ispisati se s Akademije i
kako ona kaže „koprcat po umjetnički”. Odmak od fakultetskih obaveza omogućio joj je više
slobode da stvara i osmišljava. Ubrzo su se iz spomenute slobode rodile zamisli o tri
samostalne izložbe pod istim nazivom nazivom „OTOK” u koje je ukomponirala i neke
glazbene elemente poput glazbene ostavštine njezina djeda Antuna Milatića.
Na izložbama
bilo je moguće vidjeti portrete starijih ljudi, što je i motiv koji ju najviše inspirira. „Iz tih
njihovih izraza vidi se život.” - kaže ona. Osim toga, u zadnje vrijeme eksperimentira s
apstrakcijom i figuracijom, a najveću zaslugu za tajne slikarstva i slobodu u stvaranju duguje
jednoj profesorici s umjetničke akademije. Kad smo se dotaknuli ozbiljnijih tema o tome je li
ikada htjela odustati od umjetnosti i takvog životnog puta rekla mi je: „Ma svašta sam ja
htjela kad bi mi pa život, kako bi mi to rekli, al onda se digne i nastaviš dalje. Najvažnije je
imat cilj i ić prema njemu. Al da se ne preispitujem na svakodnevnoj bazi preispitujem se. To
je u neku ruku dobro, u neku prenaporno”. Puno puta priča se i o tom jazu između
komercijalne i visoke umjetnosti, no Marta kaže kako su njoj podjednako drage obje grane.
„Pa nekako kroz vrijeme nesvjesno se sam svrstaš u neku ´ladicu´ i da to ne želiš. Jednostavno
ideš za onim što te privlači. Neko radi da se šta bolje proda, a nekoga fura svoj đir i brige
ga.” Dobivam dojam da je njoj umjetnost zaista samo umjetnost, bez podjela i stereotipa.
„Triba virovat i radit“
Za kraj mi je poručila kako „triba virovat i radit“. Savjet je to koji daju svi uspješni
pojedinci, ali valjda ne postoji čarobna formula za uspjeh. Društvene mreže potpuno su
promijenile način na koji percipiramo umjetnike, danas su i oni proizvod čiji marketinški
trikovi određuju koliko će narudžbi za sliku netko dobiti. No danas je olakotna činjenica što
se ipak pod terminom individualnosti, eksperimenti i ´greške´ umjetnicima lakše opraštaju jer
se smatra da je to potrebno za umjetnikov rast i razvoj.
Povjesničari umjetnosti, likovni
kritičari i novinari su tu da pojasne takve umjetničke eksperimente, ali i ´pomire´ razliku
između komercijalne i visoke umjetnosti. Ipak, koliko god su se vremena promijenila ono
bitno uvijek ostaje. Želja za stvaranjem pokretala je i tadašnje slikare u radionicama,
umjetnike intelektualce iz 18. stoljeća te današnje umjetnike u ateljeima ili klupama
umjetničkih akademija.
je biti umjetnik - slikar. Stvarati i izlagati, igrati se bojama i pritom sanjati o uspjehu. O tome
da imaš svoj ateljee i da jednoga dana tvoja slika krasi zid nečijeg prostora. Kakav je put
nekoga tko je kao dijete volio crtati, a potom odlučio da će se baš time baviti cijeli svoj život.
Odgovore na ova pitanja pronašla sam kod mlade splitske umjetnice Marte Milatić, koja je
nedavno odradila nekoliko samostalnih izložbi. Nasuprot tomu, ostali izvori, poput članka
Janet Wolff - Društvena proizvodnja umjetnosti te knjige Arnolda Hausera-The Social
History of Art i The Sociology of Art urednika Jeremyja Tannera pomogli su mi u otkrivanju
društveno-političkih okolnosti nastanka jednog umjetnika. Početak istraživanja
Prolazeći kroz razne galerije i promatrajući različita djela razmišljala sam o tome kako
je biti umjetnik - slikar. Stvarati i izlagati, igrati se bojama i pritom sanjati o uspjehu. O tome
da imaš svoj ateljee i da jednoga dana tvoja slika krasi zid nečijeg prostora. Kakav je put
nekoga tko je kao dijete volio crtati, a potom odlučio da će se baš time baviti cijeli svoj život.
Odgovore na ova pitanja pronašla sam kod mlade splitske umjetnice Marte Milatić, koja je
nedavno odradila nekoliko samostalnih izložbi. Nasuprot tomu, ostali izvori, poput članka
Janet Wolff - Društvena proizvodnja umjetnosti te knjige Arnolda Hausera-The Social
History of Art i The Sociology of Art urednika Jeremyja Tannera pomogli su mi u otkrivanju
društveno-političkih okolnosti nastanka jednog umjetnika.
Put umjetnika kroz povijest
Da si rođen tamo nekad u srednjem vijeku, a želiš biti slikar, tvoj put sasvim sigurno
ne bi bio lak. Pitanje je bi li uopće bio/bila te sreće da možeš odabrati takvu karijeru jer takav
posao odrađivala su uglavnom djeca rođena u umjetničkim obiteljima. Počinjala su svoje
karijere u bratovštinama, odnosno cehovima - najsličnije današnjem konceptu radionice. Prvo
su trebali naučiti pripremiti boje i površinu za slikanje, baratati s različitim kistovima da bi im
potom bilo dopušteno slikati za naručitelje po njihovim idejama. Izgleda da je i tada postojalo
popularno tržište, da se i u to vrijeme umjetnik morao prilagoditi trendovima određenog
razdoblja. Drugim riječima, naručitelji su često „sputavali“ maštu umjetnika kako bi dobili
društveno prihvatljivo umjetničko djelo. Umjetnički predmeti prije svega bili su utilitarne
prirode, a ne čisto hedonističke. Rad na djelu bio je kolektivne prirode, samo djelo nikada nije
bilo načinjeno jednom ´rukom´, već su se šegrti izmjenjivali.
S vremenom su se užurbane
radionice i kolektivan rad na umjetničkom djelu zamijenile konceptom individualnog
umjetnika. Takav koncept svoje korijene vuče iz renesanse u kojem je jedan od prvih
´samostalnih´ umjetnika bio Michelangelo. Drugim riječima, u doba humanizma i
prosvjetiteljstva umjetnik se povezivao s idejom ´Božjeg poslanika´ što je na neki način
stvorilo veću autonomiju unutar kreativnog procesa kod umjetnika. Ubrzo nakon toga, ideja o
životnom stilu umjetnika koji je pomalo boem nastala je tek u 19. stoljeću. U doba
impresionizma rodio se umjetnik koji ima svoju viziju, ali čija egzistencija je pod upitnikom.
Stvorio se tip umjetnika koji je toliko isti, a toliko drugačiji od svih umjetnika prije.
Martina priča
Jedna takva ´suvremena´ umjetnica je već spomenuta Marta. Kako to obično i biva,
interes za umjetnost pokazala je u ranom djetinjstvu. Točnije, pohađanjem Waldorfskog vrtića
čiji se odgoj temelji na glazbi, slikarstvu i pričama. Ipak, trenutak kad je shvatila da je
umjetnost nešto čime se želi baviti profesionalno dogodio se u srednjoj umjetničkoj školi,
gdje je pohađala smjer Modni dizajn. Nakon srednje škole, kako je bilo i očekivano, upisala je
studij Modnog dizajna na TTF-u u Zagrebu. Ipak, ubrzo je shvatila kako se ne želi ograničiti
na samo jednu vrstu umjetnosti, pa se vratila u Split na Umjetničku Akademiju i tamo provela
tri godine. Zbog prevelikog opsega obaveza i pritiska odlučila je ispisati se s Akademije i
kako ona kaže „koprcat po umjetnički”. Odmak od fakultetskih obaveza omogućio joj je više
slobode da stvara i osmišljava. Ubrzo su se iz spomenute slobode rodile zamisli o tri
samostalne izložbe pod istim nazivom nazivom „OTOK” u koje je ukomponirala i neke
glazbene elemente poput glazbene ostavštine njezina djeda Antuna Milatića.
Na izložbama
bilo je moguće vidjeti portrete starijih ljudi, što je i motiv koji ju najviše inspirira. „Iz tih
njihovih izraza vidi se život.” - kaže ona. Osim toga, u zadnje vrijeme eksperimentira s
apstrakcijom i figuracijom, a najveću zaslugu za tajne slikarstva i slobodu u stvaranju duguje
jednoj profesorici s umjetničke akademije. Kad smo se dotaknuli ozbiljnijih tema o tome je li
ikada htjela odustati od umjetnosti i takvog životnog puta rekla mi je: „Ma svašta sam ja
htjela kad bi mi pa život, kako bi mi to rekli, al onda se digne i nastaviš dalje. Najvažnije je
imat cilj i ić prema njemu. Al da se ne preispitujem na svakodnevnoj bazi preispitujem se. To
je u neku ruku dobro, u neku prenaporno”. Puno puta priča se i o tom jazu između
komercijalne i visoke umjetnosti, no Marta kaže kako su njoj podjednako drage obje grane.
„Pa nekako kroz vrijeme nesvjesno se sam svrstaš u neku ´ladicu´ i da to ne želiš. Jednostavno
ideš za onim što te privlači. Neko radi da se šta bolje proda, a nekoga fura svoj đir i brige
ga.” Dobivam dojam da je njoj umjetnost zaista samo umjetnost, bez podjela i stereotipa.
„Triba virovat i radit“
Za kraj mi je poručila kako „triba virovat i radit“. Savjet je to koji daju svi uspješni
pojedinci, ali valjda ne postoji čarobna formula za uspjeh. Društvene mreže potpuno su
promijenile način na koji percipiramo umjetnike, danas su i oni proizvod čiji marketinški
trikovi određuju koliko će narudžbi za sliku netko dobiti. No danas je olakotna činjenica što
se ipak pod terminom individualnosti, eksperimenti i ´greške´ umjetnicima lakše opraštaju jer
se smatra da je to potrebno za umjetnikov rast i razvoj.
Povjesničari umjetnosti, likovni
kritičari i novinari su tu da pojasne takve umjetničke eksperimente, ali i ´pomire´ razliku
između komercijalne i visoke umjetnosti. Ipak, koliko god su se vremena promijenila ono
bitno uvijek ostaje. Želja za stvaranjem pokretala je i tadašnje slikare u radionicama,
umjetnike intelektualce iz 18. stoljeća te današnje umjetnike u ateljeima ili klupama
umjetničkih akademija.
