U okviru obilježavanja 90. obljetnice rođenja jednog od najvećih hrvatskih slikara grafičara, Sveučilište u Splitu i Zaklada Virgilije Nevjestić, u suradnji s Centrom za kulturu i cjeloživotno obrazovanje Zlatna vrata, u utorak 15. srpnja organizirali su premijeru dugometražnog igrano-dokumentarnog filma „Tihi skitnica“, koju je pratila brojna i zainteresirana publika.
Film, koji traje devedeset minuta, teško je svesti na klasičnu dokumentarnu formu. Sadrži igrane dijelove, vizualno je raskošan, s pažljivo komponiranim kadrovima i kombinacijom različitih tehnika, pravo malo remek-djelo. Scenarij je utemeljen na Virgilijevim dnevnicima koje je vodio od šesnaeste godine. Iz tih zapisa izranja njegov svijet: djetinjstvo u hercegovačkom selu Kolo, promišljanja o životu i svijetu, kao i svjedočanstva starijih ljudi koje je bilježio.
Scenarist i redatelj Zdenko Jurilj prisjeća se trenutka kad je prvi put u ruke uzeo njegove dnevnike:
- Dok sam ih prelistavao - kaže - pomislio sam da je taj čovjek rođen danas, u vremenu TikToka i Instagrama, opet bi ostao svoj. Već s osamnaest godina pisao je o srednjovjekovnim piscima, umjetnosti, filozofiji… Njegova erudicija me fascinirala.
U okruženju u kojem je rođen, očekivalo se da će se baviti stočarstvom ili poljoprivredom, no on je, unatoč protivljenju roditelja, odabrao slikarstvo. Ta ideja vodila ga je cijeli život. Nikad ju nije napustio. Zdenko Jurilj njegov put opisuje kao čin stoicizma i ustrajnosti u viziji, unatoč egzistencijalnim teškoćama, koje je prebrodio do ostvarenja uspjeha u Parizu, gradu tisuća umjetnika u potrazi za svojom zvijezdom. Ondje nije izgubio sebe, naprotiv, izgradio je svoje mjesto. Družio se s velikanima poput Pabla Nerude, Samuela Becketta i drugih. Ljudi su ga cijenili jer je bio drugačiji: principijelan, svestran i učen, s dubokim razumijevanjem glazbe, filma, filozofije i psihologije. Sve je to prožimalo je njegov rad i život.
Na jednom mjestu zapisao je kako je raskinuo s patnjom kad je napustio zavičaj, ali ona ga nikada nije u potpunosti napustila. Ostala je prisutna u njegovim djelima, prožeta poezijom jer su kod njega patnja i poezija uvijek išle ruku pod ruku. Njegov lirski nadrealizam duboko je ukorijenjen u kraj iz kojeg je potekao. Tomislavgrad i Duvanjsko polje oblikovali su njegovu umjetničku osjetljivost. Iako je u svijetu bio priznat, a Francuska akademija znanosti i umjetnosti proglasila ga jednim od najvećih grafičara 20. stoljeća, u Hrvatskoj je ostao relativno nepoznat.
Zdenko Jurilj kaže da mu je cilj bio približiti Virgilija javnosti kao čovjeka, umjetnika, poetu, filozofa, prijatelja. On i njegova supruga, Francuskinja, angažirali su se i za vrijeme rata ’90-ih, ali ne samo iz solidarnosti, već zato što je Virgilije iskreno volio Hrvatsku. Ta ljubav nije bila prolazna, vjerovao je u hrvatski narod, u njegovu borbu za slobodu i uvijek je bio spreman pomoći.
Film koristi hibridan filmski jezik, kombinirajući dokumentarno i igrano, a temelji se na njegovim osobnim zapisima. Uoči splitske premijere, razgovarali smo s redateljem.
Kako ste došli na ideju da snimite film o Virgiliju Nevjestiću? Što Vas je osobno privuklo njegovoj priči?
Prije svega njegova golema umjetnička ostavština, a u cijelosti prenesena u Hrvatsku zahvaljujući njemu i njegovoj obitelji. I drugo, fascinirao me njegov stav, da netko iz provincije odluči živjeti ideju umjetnika i kaže: „Ja ću biti jedan od najboljih.“ I to mu se ostvarilo.Kako ste balansirali dokumentarni i igrani element u filmu?
Najveći izazov bio je pronaći glumce koji bi mogli prenijeti njegov duh i energiju. Željeli smo da gledatelj osjeti stvarnog Virgilija kako 'luta' prostorima koji su ga oblikovali: od rodnog Kola i Tomislavgrada, preko Zagreba do Pariza.
Kako biste ga opisali kao umjetnika i čovjeka?
Fascinantna figura. Nažalost, u Hrvatskoj nedovoljno prepoznat. Francuzi ga više cijene. Bio je pošten, principijelan, erudit. Imao je rečenicu koju često ponavljam: „Mene žele strpati u lijeve i desne, a ja nisam ničiji, ja sam samo svoj.“
Je li bilo teško balansirati umjetničku slobodu i odgovornost prema stvarnim osobama?
To je uvijek moralna dilema. Nisam želio praviti panegirik. Htio sam prikazati i njegove sumnje, patnju, unutarnju borbu. Zanima me čovjekova suština: i slabosti i borbe.
Kakve su reakcije publike?
Vrlo pozitivne. Film je prikazan u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Tomislavgradu, Širokom Brijegu, a sada i u Splitu. Ljudi dođu sa skepsom, a odu dirnuti. Shvate da to nije film samo o umjetniku, nego o čovjeku.
Što biste voljeli da gledatelji ponesu iz filma?
Mlađima bih poručio da se isplati sanjati i slijediti svoje snove, bez obzira na prepreke. Starijima da nije sve u ekonomiji. Ne mora svatko studirati pravo ili ekonomiju zbog ‘sigurnog’ posla. A umjetnicima bih poručio da žive svoj svijet. Vjerujem da će Virgilijevo vrijeme tek doći. On je to i sam zapisao u svom dnevniku: „Moje vrijeme će doći, čak i ako budem prašina.“
Imate li novu priču u pripremi?
Nakon dokumentaraca, želio bih snimiti igrani film. Već tri godine nosim jednu ideju, ali snimati u Hrvatskoj i BiH je Sizifov posao. Nedavno smo odbijeni na natječaju Fondacije za kinematografiju Sarajevo zbog „neusklađenosti“ scenarija i budžeta.
Postoji li još neka neispričana priča koju biste voljeli ekranizirati?
Apsolutno - Miljenko Smoje! I Antun Branko Šimić. On je sa samo 27 godina ostavio ogroman trag. Čovjek kojeg se i vlastita obitelj odrekla zbog pjesništva, koji je umro u mukama, progonjen i od nekih književnih kolega. A danas je prevođen na brojne jezike. To su priče koje zaslužuju ekranizaciju. Iskrene, tragične, veličanstvene.
