Koncem siječnja obilježena je osma obljetnica smrti dr. fra Josipa Marcelića, franjevca, trećoredca i glagoljaša u crkvi Svete Obitelji na splitskom Sukoišanu, u čijem je samostanu proveo najveći dio života, šireći radosnu vijest Kristova Evanđelja.
Fra Josip je bio i dugogodišnji profesor pri Katedri povijesti kršćanske literature i kršćanskoga nauka na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu, te je u dva navrata bio i rektor Teologije u Splitu koja je u to vrijeme bila pripojena KBF-u u Zagrebu.
Fra Josip Marcelić, krsnim imenom Ivan, rođen je u Preku na otoku Ugljanu 31. prosinca 1929., a preminuo je 20. siječnja 2018. u Splitu.
Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, a klasičnu gimnaziju u Splitu 1948. Filozofsko-teološki studij završio je na Visokoj teološkoj školi u Splitu 1954. Za svećenika je zaređen 1953., također u Splitu.
Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu je diplomirao (1956.) i magistrirao (1957.) Na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu doktorirao je dogmatsku teologiju (1966.), magistrirao iz filozofije (1967.) te se specijalizirao iz moralne teologije (Accademia Alfonsiana, 1969.-1971.) Doktorska disertacija „Ecclesia Sponsa apud S. Ambrosium“ objavljena mu je 1967. u Rimu.
Poslije pastoralnog djelovanja u Zagrebu i Zadru predavao je dogmatske i druge predmete na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru (1959.-1964.). Od 1971. do 2000. predavao je različite teološke predmete na Teologiji u Splitu (od 1999. KBF u Splitu) i na Institutu za teološku kulturu laika (kasnije Teološko-katehetski institut) pri istoj Teologiji. Predavao je također na Teološko-katehetskom institutu u Dubrovniku i na Vrhbosanskoj visokoj teološkoj školi dok je bila u Bolu, na Braču 1994./1995.
Na Teologiji u Splitu bio je rektor u dva navrata: od 1982. do 1986. te od 1990. do 1992., vršitelj dužnosti dekana i prodekana te više puta član Užega vijeća. Više je godina bio član Vijeća za nauk vjere pri BKJ-u te nekoliko godina i njegov tajnik.
Objavio je velik broj radova u našim teološkim i stručnim časopisima i zbornicima, napisao desetak knjiga te, kao animator i sudionik katoličke karizmatske obnove u nas, za niz Duh i voda - Biblioteka djela Obnove u Duhu, koji je objavljivao u suradnji s don Božidarom Medvidom, preveo dvadesetak djela.
U svom je Redu fra Josip bio generalni vijećnik i generalni povjerenik za Svjetovni treći red (1965.-1971.), više puta delegat na generalnom kapitulu, generalni vizitator, a u Provinciji provincijski vikar i provincijski vijećnik, član povjerenstva za redovnički život te gvardijan u Splitu.
Dugi i plodonosni život
I poslije završetka djelovanja na KBF-u Split (2000.) ostao je vrlo aktivan u teološkom i pastoralnom radu kao pisac, prevoditelj, propovjednik, ispovjednik i duhovni savjetnik putem sudjelovanja u medijima i u svagdašnjim pastoralno-duhovnim susretima i razgovorima s mnogim ljudima, osobito onima kojima je bila potrebna utjeha, savjet i pomoć, u samostanu sv. Josipa u Splitu, sve do posljednjih dana svoga dugog i plodonosnog života.
U tom je razdoblju, otvarajući se suvremenim medijima, napisao i scenarije za nekoliko dokumentarnih filmova (Turinsko platno, Gospa Guadalupska, Arški župnik, Ivana Arška). Osjećajući nužnost javnog svjedočenja vjernika u suvremenom hrvatskom društvu bio je jedan od inicijatora osnivanja, član Savjetodavnog vijeća i duhovnik Hrvatske udruge Benedikt u Splitu.
Na njegov je prijedlog Udruga ponijela ime svetoga Benedikta, zaštitnika Europe. Svojim idejama i prijedlozima dao je značajan doprinos radu Udruge, osobito u duhovnom i vjerskom području. Obilježavajući 15. obljetnicu osnivanja Hrvatske udruge Benedikt i osmu obljetnicu smrti fra Josipa Marcelića, u crkvi na Sukoišanu služena je misa i održan okrugli stol, kako se navodi na portalu Splitsko-makarske nadbiskupije.
Svetu je misu predvodio fra Branko Lovrić, provincijal franjevaca trećoredaca glagoljaša, u zajedništvu sa župnikom i gvardijanom fra Petrom Grubišićem, duhovnikom Hrvatske udruge Benedikt don Mladenom Parlovom i okupljenim svećenicima.
„Svjedočim da je fra Josip bio izniman čovjek, čudesan svećenik i fratar. U njegovu se životu i radu vidjela snaga Crkve koja liječi, ozdravlja i zle duhove izgoni. Crkva je postala hodočasničko mjesto utjehe i ohrabrenja za mnoge, po milosti Kristovoj koja je djelovala preko njega kao Božjeg pomazanika. Bio je vrstan teolog s bogatom ostavštinom napisanih knjiga. Dovodio je poznate karizmatike po kojima se događala Božja milost, organizirao hodočašća u brojna marijanska svetišta“, kazao je između ostaloga u propovijedi fra Branko Lovrić.
Nakon misnoga slavlja uslijedila su svjedočanstva za okruglim stolom o fra Josipu Marceliću. Sudionici programa, koji su svjedočili o životu i radu ovog neumornog glasnika Božje ljubavi, bili su njegovi dugogodišnji poznavatelji, suradnici i prijatelji. Program je vodio Radoslav Zaradić, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt.
„Moje poznanstvo i suradnja s ocem Josipom započeli su 1980. godine i nisu prestali do danas, jer mu se molim svaki dan. Proputovali smo radeći puno, organizirali brojne seminare, duhovne obnove i katoličke karizmatske susrete s velikim brojem sudionika, na kojima sam svjedočila Božjim milostima. Njegovo je srce bilo ispunjeno Kristom i sve je radio na slavu Božju. Bio je živa Očeva riječ, Kristov pomazanik“, kazala je časna sestra Dominika Grgat dodavši da je fra Josip među odabranim Božjim ugodnicima i naš moćni zagovornik kod Gospodina.
Don Mladen Parlov, želeći svojim svjedočenjem približiti bogatstvo osobe oca Josipa, povezuje tri njegova temeljna oslonca u životu, radu i djelovanju. „Riječ otajstvo bila je najčešća riječ u fra Josipovu izričaju i djelovanju. Otajstvo u biblijskoj teologiji znači Očev naum spasenja koji ima svoje žarište u Euharistiji. Fra Josip doživio je Boga u njegovoj beskrajnoj dobroti i potpuno mu se predao; uvijek je zaneseno slavio Euharistiju. To je fra Josipova karizma, njegovo poslanje od Boga koje je želio podijeliti i darovati drugima.
Svaki je čovjek za njega bio Božji dar, osobito čovjek u poteškoćama. Ljudi su mu dolazili i vjerovali mu jer su osjećali njegovo srce ispunjeno Kristom. Drugi čvrsti oslonac bila mu je Marija, koju je ljubio s velikim pouzdanjem, vjerom i ufanjem. Pisao je knjige o Blaženoj Djevici Mariji i uvijek upućivao na molitvu Mariji. Treći oslonac bila je ljubav prema Domovini, koju je silno volio te želio sačuvati Hrvatsku, njezino ime, ljepotu, kulturu i baštinu u srcima ljudi. To je bila iskra osnivanja Hrvatske udruge Benedikt. Pater Josip bio je naš blagoslov“, zaključio je don Mladen.
Petar Jurčević zanimljivo je posložio život i djelo oca Josipa kroz četiri odnosa: prema Bogu, Isusu, Duhu Svetomu i Blaženoj Djevici Mariji. „Svi su ovi odnosi usmjereni na jedan cilj - služenje čovjeku. Bio je moj duhovnik i divan prijatelj, ispunjen predanošću i poniznošću. Više je slušao, manje govorio, ali vas je uvijek čuo. U svojim katehezama bio je slikovit, ponekad nerazumljiv, ali vrlo duhovit i znao nas je nasmijati.“ Svjedočenje je zaključio anegdotama i duhovitim doživljajima iz fra Josipova života.
Možemo zaključiti kako je fra Josip ostavio divne znakove i znamenja čovjeka i dobrog pastira koji se nikada nije umarao u darivanju ljudima. Baš naprotiv, čovjek u potrebi značio mu je Božji dar kojemu se davao do kraja. U svom je životu uskladio i prožimao vjeru i znanost, a glas o njegovoj svetosti živ je među vjernicima, što je potvrdilo i mnoštvo u splitskoj crkvi Svete Obitelji. Upravo taj osjećaj vjernika trebao bi biti poticaj Provinciji franjevaca trećoredaca da u skoro vrijeme pokrene kauzu za proglašenje dr. fra Josipa Marcelića blaženim i svetim.
Foto Cropix, SMN
