Svi mislimo da se bunimo. Gunđamo na poslu, komentiramo na društvenim mrežama, kažemo prijatelju za ručkom što mislimo o svemu tome. Uvjereni smo da je to dovoljno... A onda se suočimo s nečim stvarnim, s nepravdom koja se događa pred nama, ne na ekranu, nego između police s kruhom i blagajne i shvatimo da je naša pobuna uglavnom bila potpuno bezopasna.
Upravo to me zateklo dok sam čitala "Dnevnik prakse" Nebojše Lujanovića. Roman koji, za razliku od mene, ne pristaje na ugodnu, bezopasnu verziju otpora.
Nebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku u Bosni i Hercegovini. Pisac je, znanstvenik i predavač koji živi u Splitu, gdje je zaposlen kao profesor na studiju Komunikacija i mediji Sveučilišta u Splitu. Doktorirao je 2012. iz područja teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao sociologiju i komparativnu književnost, kao i politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Autor je više romana, zbirki priča i eseja, dobitnik nagrade VBZ-a za najbolji neobjavljeni rukopis za roman "Tvornica Hrvata", te voditelj radionica kreativnog pisanja diljem Hrvatske. U svom opusu Lujanović se redovito bavi temama identiteta, marginalnosti i društvene nepravde - i "Dnevnik prakse" nije iznimka.
Knjiga je strukturirana kao dnevnik prakse, onaj koji naš neimenovani pripovjedač, učenik srednje škole, ispunjava umjesto svog prijatelja Boška. Boško je primoran predati dnevnik prakse kao školsku obvezu, ali budući da sam nije radio, zadatak prepušta našem pripovjedaču. A on radi, i to kako. Knjiga obuhvaća razdoblje od 21. lipnja do 9. kolovoza, kratko ljeto jednog prvog posla u lokalnom kvartovskom dućanu. Odmah na početku, ta formalnost žanra, dnevnik prakse, postaje sjajna ironijska naprava. Lujanović nas uvodi u dnevnik koji ni po čemu ne liči na dnevnik prakse. Gotovo uopće nema govora o samom radu. Umjesto toga, naš pripovjedač piše o svemu onom što sustav ne traži da pišemo: o nepravdi, o umoru, o tome što ruke koje rade ne primaju onoliko koliko bi trebale.
Skupljanje kapljica
Naš pripovjedač počinje svoj prvi posao kao i svi drugi. Nezadovoljan je prvim danom, umoran je, osjeća da gubi dragocjeno ljeto. Ali već za dva tjedna nešto se mijenja. Počinje bolje organizirati svoje vrijeme, osjeća se odraslije. Čak i njegova mama to primijeti. Usporedno s tim osobnim sazrijevanjem, naš pripovjedač počinje zamjećivati i kapljice. Sitne, naizgled bezopasne kapljice koje se skupljaju u čaši i za koje on instinktivno osjeća da će, jednog dana, preliti sve.Prva je kapljica Zora. Starija radnica, majka odraslog, nezaposlenog čovjeka, koja radi dva posla kako bi uzdržavala sebe i sina. Na blagajni, njena kolegica Mare (prozvana Mare Nevolja), prodaje njene pome, bez računa.
Potom dolaze turisti. Grupica u kupaćim kostimima, vidno pijana, ulazi u dućan. Mare ih bez oklijevanja istjera, a za to isto vrijeme Dujmiću (profesoru koji živi nekoliko zgrada dalje i koji je gotovo svakodnevni gost dućana) prodaje Zorine pome bez računa. Profesor Dujmić poseban je lik u ovoj priči. Sramežljiv, usamljen, čovjek koji cijele dane provodi među policama kao da mu je dućan jedini oblik zajednice. Nije slučajno što Lujanović uvodi upravo takvog lika, jer dućan, kao i svaka javna institucija, postaje prostor koji zamjenjuje ono što nam je društvo oduzelo: susjedstvo, razgovor, osjećaj da negdje pripadamo.
No Mare nije znala da je jedna od turistkinja zapravo bila Hrvatica. I da će, nekoliko sati kasnije, na Google Reviewsima ostaviti recenziju koja će srušiti sve. U njoj opisuje kako je njezina skupina izbačena bez razloga, a usput spominje da se na blagajni ilegalno prodaje roba. Taj detalj o Google Reviewsima Lujanović koristi kao dijagnozu. Živimo u dobu u kojemu je digitalnu moć ocjenjivanja dobila svaka osoba s pametnim telefonom, a ta moć može srušiti reputacije koje godinama grade živi ljudi od krvi i mesa. Šef Pave to zna, i uvijek to naglašava: strani gosti su posebno u pravu.
Sljedeći dan Pave i uprava saznaju za sve. Odluka stiže brzo i hladno: Zora dobiva otkaz. U trenutku te odluke, Lujanović ne dramatizira pretjerano. Dopušta da se nepravda dogodi tiho, birokratski, onako kako se nepravde i događaju u stvarnom životu. Jer sustavi ne otpuštaju ljude uz veliku pompu. Otpuštaju ih dopisom, rečenicom, šutnjom.
Valja ovdje reći i nešto o Moritu, radniku s Filipina kojeg kolege zovu Mo. Morito radi u Hrvatskoj jer je njegova obitelj na Filipinima zapala u velike dugove kod kamatara koje on naziva Gorile. Svaka njegova plaća ide prema domu, prema Gorilama, prema slobodi koja se mjeri u ratama. Figura Morita u ovom romanu nije egzotični ukras - ona je portret globalne ekonomske migracije lišene svake sentimentalnosti. On je radnik koji je morao otići jer nije imao izbora, koji nosi teret koji ne vidimo, ali koji mu oblikuje svaki dan.
Nastavak protesta
Kada se Mare odlučuje pobuniti, radi to na jedini način koji ima: osmišljava protest. Šalje poruku svima - Zori, Luci, Moritu, Branki i Branku. Sljedeći dan, 21. srpnja, radnici dolaze na posao u kupaćim kostimima. Branka i Zora u jednodijelnima, Luce i Mare u dvodijelnima, čak i Mo i Branko. Jedino naš pripovjedač nije dobio poruku. Šef Pave ulazi u dućan i onesvijesti se među policama. Kupci nastavljaju ulaziti. Neki fotografiraju. Fotografije izlaze na portale.Drugi dan protest se nastavlja. Šef pokušava riješiti sve telefonom. A baba Zora, naša Zora koja je izgubila posao, sudara se s babom Vinkom, stalnom gošćom, koja je pita gdje je kupila taj kostim i koliko košta. Ovakvi usputni humoristični elementi baš su mi ugodno dopunili ostatak romana.
Treće jutro protest slabi. Branko se obrušava na Mare. Pave iza dućana ucjenjuje Zoru. Mare dolazi na ideju da svi prespavaju u dućanu i pričekaju jutro prije nego daju izjavu novinarima. Naš pripovjedač izlazi za njom na ulicu i govori joj da mu sve ovo daje svrhu i želju, da smatra da je ovo dobar početak - ali ne uspijeva završiti govor jer Mare ugleda nešto na grmlju. Crvene mudante.
Valja napomenuti da je tog dana jedan influencer objavio fotografiju našeg pripovjedača u crvenim mudantama - snimljenu u trenutku kada je morao dati izjavu pred kamerama - uz samo jedan opis: "podrška" i hashtag crvenih mudanti. Na znakovima, autima, balkonima okolo dućana - posvuda crvene mudante i kupaći kostimi. Ta slika daje Mari snagu. Vraća se unutra. Nitko nije izišao. Čak ni Mo. Spavaju tamo do jutra.
Tog dana Mare je pokušala zamoliti profesora Dujmića da im napiše izjavu za medije. Odbio je. Ali sljedeće jutro, dok su svi još spavali unutra, Pave je ušao na stražnja vrata i nagovorio Moa da zaključa skladište. Mo, prepušten između straha i odanosti kolegama, pokušava izići pred novinare, preplaši se i trči natrag unutra. Naš pripovjedač polako ga nagovara da ih pusti van.
Zastanite malo...
A profesor? Promatrao je sve s prozora. I naposljetku izišao pred novinare i izustio nekoliko rečenica koje nisu imale previše smisla, ali su kupile dovoljno vremena da iz dućana izađe Mare. Rekla je novinarima nešto o poslu, o ljudima i o redu, a završila rečenicom: "Zastanite malo, pogledajte se u ogledalo. Pogledajte oko sebe. Samo će vam se reći. Ako vam ništa ne govori, onda nismo bolje ni zaslužili...".Sutradan, na vratima dućana stoji obavijest: privremeno zatvaranje zbog inventure. Naš pripovjedač dobiva poruku da ga više ne trebaju, jer sezona završava. Ostaje mu ono što sustav ne može oduzeti: zadovoljstvo. Naziva to nekim bogatstvom, to njihovo suprotstavljanje. Rekla bih da u ovom trenutku naš pripovjedač ne opisuje nužno pobjedu, već dostojanstvo koje su svi radnici zadržali. 9. kolovoza dobiva plaću i uputi se prema bankomatu. Međutim, nenamjerno završava ispred dućana koji više nije zatvoren. Unutra vidi Zoru kako nasmiješena skenira artikle na blagajni.
"Dnevnik prakse" nije priča o radu jednog srednjoškolca. To je priča o odrastanju koje se ne mjeri godinama nego odlukama. O liku koji čita "Zločin i kaznu", "Čiču Goriota" i dnevnik koji piše za nekog drugog, a zapravo piše za sebe. O liku koji sjedi doma dok mu mama pravi palačinke s marmeladom, sluša buku mlađeg brata i shvaća da je i to nešto vrijedno, ta buka, ta svakodnevica, taj mali život koji postoji izvan posla.
Lujanović nam govori da nismo strojevi. Da ispod radnog vremena, ispod satnice i Google ratinga, postoje životi. Zorine ruke koje prodaju pome. Moritova pisma kući. Marin tihi, suludi otpor. Ova knjiga lagano se čita, a iza sebe puno toga ostavlja. I smatram da bi je trebao pročitati svako tko je ikad ostao u poslu koji ga ubija, svako tko je ikad pogledao šefa dok mu potpisuje otkaz i poželio nešto reći, a nije.
Foto: Damir Škomrlj/Cropix
