Piše Diana Barbarić
Senzacionalno otkriće u Vatikanskim arhivima: hrvatski jezik papa je u 16. stoljeću izabrao za sveslavenski jezik i on se predavao kao obvezan predmet na europskim sveučilištima, uključujući i ona u Oxfordu i Parizu! Javio nam je to prof. emeritus dr. sc. Matko Marušić, koji je na Sveučilištu u Splitu prije pet godina pokrenuo znanstveni časopis ST-Open, a spomenuti je članak upravo objavljen na toj platformi, uvrštenoj na Portal hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa - Hrčak i Google schollar.
Autor mu je prof. dr. Stjepan Krasić, dominikanski redovnik iz Dubrovnika, koji je u prilog ovom pokriću predočio šest izvornih dokumenata iz pismohrane vatikanske Kongregacije za širenje vjere. Ti dokumenti dokazuju da je u 16. stoljeću, na temelju savjetovanja uglednih jezikoslovaca o najpogodnijem jeziku komunikacije sa slavenskim narodima, Katolička crkva za tu svrhu odabrala hrvatski jezik.
Iz tog je razloga 1599. godine na Rimskom kolegiju osnovala Akademiju ilirskoga jezika, jer je tada u Italiji ilirski bio uobičajen naziv za hrvatski jezik, o čemu Krasićev članak donosi nesporne dokaze.
O detaljima velikog otkrića upitali smo ovoga poznatog dubrovačkog redovnika, koji ne prestaje stvarati ni u 87. godini!
Kako je došlo do otkrića ovih dokumenata u Vatikanskim arhivima?
- Ja sam imao sreću, najprije kao student, a onda i kao profesor na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskoga provesti koji mjesec manje od ravnih 40 godina. Svaki slobodan trenutak, osim za predavanja, koristio sam za istraživanje hrvatskih tragova u Vječnom gradu. Znajući da su neki naši krajevi u 17. st. bili pod jurisdikcijom Kongregacije za širenje vjere, istraživao sam i u njezinu Povijesnom arhivu. Prelistao sam list po list najmanje stotinjak svezaka ne našavši ništa osobito, jer su i drugi tu odavno istraživali. A onda mi se u jednom podebljem svesku s više od tisuću listova oko zaustavilo na riječima "illirico", "lingua illirica"... Radilo se o papinu dekretu da se "lingua illirica", kako se u to vrijeme zvao hrvatski, kao obvezan predmet mora predavati na svim crkvenim i 11 javnih europskih sveučilišta koja su pobrojena jedno po jednu. U prvi mah se nisam snalazio misleći da ništa važnije iz hrvatske povijesti nije nepoznato, ali za ovo nikad nisam čuo. No, trebalo je provjeriti je li netko o tome pisao. Kad sam ustanovio da je to posve nepoznato, ostavio sam sve drugo i dao sam se na još intenzivnija istraživanja da to uklopim u kontekst vremena i prostora.
Što su pape u tom pogledu konkretno učinili?
- Na temelju rezultata Acquaviva je na Rimskom kolegiju (Collegium Romanum), sveučilištu svoga reda, sredinom prosinca 1599. ustanovila posebnu katedru Academia Illyrica (Akademija ilirskoga jezika) za proučavanje hrvatskoga, čime su bili položeni temelji znanstvenog pristupa tome jeziku. Od tog vremena hrvatski jezik nije više bio samo sredstvo pučkoga ili književnog izražavanja, nego i predmet proučavanja.
Od tada također potječu ozbiljni i sustavni napori da se stvori sav potreban jezični instrumentarij i započne stvarati normiran i moderan književni jezik. U tu svrhu je mladi profesor na akademiji naš Pažanin Bartol Kašić 1604. izradio i objavio prvu Hrvatsku gramatiku, dok je već 1595. šibenski svećenik Faust Vrančić bio objavio svoj petojezični Rječnik za Talijane, Nijemce, Mađare i Hrvate i ostale.
Gdje se još hrvatski jezik u to doba predavao i proučavao?
- To normiranje "ilirskoga" i njegovo uvođenje u školski program Rimskog kolegija nije bilo krajnji cilj kojemu su pape težili, nego je to bio samo uvod u njegovo unošenje u nastavni program drugih (sve)učilišta. Tako je papa Grgur XV. 6. prosinca 1622. izdao dekret kojim je naredio vrhovnim poglavarima crkvenih redova, koji imaju samostane na području Mletačke Republike, da tu što prije osnuju učilišta ili katedre za "ilirski" i arapski. Njegov je nasljednik Urban VIII. (1623. - 1644.) preuzeo i proširio taj model Rimskog kolegija.
Šesnaestoga listopada 1623. donio je dekret kojim je tu obvezu unošenja "ilirskoga" u nastavni program praktično proširio na cijelu Europu. Tražio je od vrhovnih poglavara svih crkvenih redova, kongregacija i ustanova koje su se bavile odgojem i pripremom misionara za rad u različitim krajevima svijeta da svuda, gdje god je to moguće, osnivaju (sve)učilišta i katedre za sljedeće jezike: hebrejski, grčki klasični i moderni, arapski, kaldejski ili aramejski kojim je Isus govorio, i "ilirski". Prva četiri jezika: latinski, grčki, hebrejski i kaldejski bili su potrebni za proučavanje kršćanskih vjerskih i kulturnih korijena, osobito Biblije i teologije, a druga dva, arapski i "ilirski", predstavljali su hrabar iskorak prema budućnosti. Crkva je, naime, već u to doba bila svjesna potrebe dijaloga s islamskim svijetom i slavenskim pravoslavljem.
Tečaj tih jezika morao je trajati najmanje dvije godine, i to ne samo za studente, nego i za profesore. Dekret se morao najozbiljnije uzeti u obzir i izvršiti. Izrijekom su navedena sljedeća sveučilišta na kojima se "ilirski" morao predavati: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencija, Salamanca i Madrid, kojima su naknadno pridružena sveučilišta u Rimu i Oxfordu. Tim dekretom papa je "ilirski" priznao nasljednikom staroslavenskoga kao općega crkvenog jezika slavenskih naroda.
Zvuči nevjerojatno da je hrvatski uživao toliki ugled u Europi, dok se u samoj zemlji počeo učiti mnogo kasnije.
- Taj kontrast svakomu udara u oči. Iako je, dakle, hrvatski bio obvezan predmet na prestižnim europskim sveučilištima, tek 1843. godine Ivan Kukuljević Sakcinski, jedan od vođa narodnog preporoda, održao je prvi govor na hrvatskom jeziku, zalažući se za njegovu upotrebu u školama. U školama je bio postupno uvođen tek potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. No to je bio rezultat specifičnih povijesnih okolnosti koje uključuju političke, vjerske i kulturne čimbenike, odražavajući borbu za jezičnu i kulturnu autonomiju hrvatskog naroda.
Kako su domaći jezikoslovci reagirali na vaša otkrića?
- Zahvaljujući modernoj tehnologiji, sada svi jednim klikom mogu sve provjeriti. Rad je donesen u hrvatskoj i engleskoj verziji za one koji ne vladaju hrvatskim. Učinjen po općeprihvaćenoj IMRaD metodologiji. Uz to je priložena sva značajnija dokumentacija u izvornom obliku na latinskomu, koja je prevedena na engleski, s točnom arhivskom naznakom arhiva, serije i samih dokumenata. Dovoljno je imati malo vremena i čitati bez ikakva drugog troška.
Što očekujete da će se dogoditi nakon ovih, čini se, senzacionalnih otkrića?
- Mislim da je logično očekivati da će nakon ovoga otkrića hrvatski kroatisti to pročitati. Njihovo je pravo na vlastito mišljenje, ali ono, naravno, mora biti jednako tako dobro argumentirano kao što je argumentiran sami rad. A što se službenih vlasti Republike Hrvatske tiče (pritom mislim na Hrvatski sabor i Ministarstvo znanosti), vjerujem da neće ništa propustiti da se ta stručno i znanstveno utvrđena saznanja unesu kako u programe nižih, tako i viših škola i priručnike hrvatske kulturne povijesti. Hrvatski narod ima pravo znati i poznavati tako važne činjenice iz svoje prošlosti. Ako to ne učine, morat će narodu objasniti zašto su tako postupile.
Bogati životopis
Stjepan Krasić rodio se 1938. u Čitluku kod Mostara. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču (1950. - 57.). Odsluživši dvogodišnju vojnu obvezu (1958. - 1960.), studirao je filozofiju na Visokoj Filozofsko-teološkoj školi Dominikanskog reda u Dubrovniku (1960. - 62.), teologiju na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1963. - 66.) postigavši magisterij iz teologije.
Studij teologije nastavio je od 1966. do 1970. na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskoga u Rimu (Pontificia Studiorum Universitas a S. Thoma Aquinate in Urbe), postigavši 1970. doktorat povijesnom disertacijom. Zatim je i na drugom papinskom sveučilištu u Rimu, Gregoriani, doktorirao iz povijesti.
Dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, redoviti član International Academy of Engeneering i još nekih znanstvenih ustanova u zemlji i svijetu. Autor je 23 knjige i više od 350 članaka i znanstvenih rasprava, za što je primio više prestižnih nagrada kao što su Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića od dr. Franje Tuđmana, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za izvanredne rezultate na području istraživanja hrvatske kulturne prošlosti i mnoga druga priznanja u zemlji i inozemstvu.
Foto Nikša Duper/Cropix
