Kristian Novak, književnik, jezikoslovac i profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu odavno je pokupio sve nagrade kritike, ali i srca publike. Gotovo nigdje nije pronađena negativna kritika na račun njegovog književnog rada, a knjige, koliko god emotivno teške bile, ne ispuštaju se iz ruku.

Publika koja je pristigla u Sveučilišnu galeriju na Književnu večer, u sklopu projekta Dnevnik čitanja, nije se otimala za mjesta kako svaki pravi ljubitelj književnosti očekuje, no pristojan broj uzvanika bio je i više nego zainteresiran za život i djelo Kristiana Novaka.

Moderatorica Književne večeri, bila je Anđela Boljat, mag. edu. hrvatskog jezika i književnost. A razgovor? Razgovor je bio dug i zabavan, a mi prenosimo dio te priče;

znanstvenik ste, bili ste vrhunski sportaš, reprezentativac u karateu, a odlučili ste se baviti pisanjem, nečim najneisplativijim, barem u Hrvatskoj. Možete li nam reći zašto?

Ni sam točno ne znam kako sam se odlučio baviti pisanjem. Ništa nije ukazivalo na to. Stalno ponavljam dva velika paradoksa u svom životu: jedan je da sam imao loše ocjene u osnovnoj školi iz hrvatskog jezika i tjelesne kulture, a drugi je da sam loše pisao sastavke. Usprkos svemu i dalje sam volio izmišljati priče. Osim toga, bio sam dijete međimurskih gastarbajtera, što znači da sam prvo trebao naučiti njemački. Tada u Njemačkoj migranti iz područja bivše Jugoslavije nisu bili gledani s naklonošću. Smatralo nas se lopovima. Čim bi netko primijetio da govoriš njemački s hrvatskim naglaskom, njemačka djeca se ne bi družila s tobom. Da bi to izbjegao, najprije sam dobro naučio njemački, a onda sam se vratio u Hrvatsku pa sam tu morao naučiti dobar kajkavski da me ta djeca ne bi odbacila. Iako su me zvali auslӓnder. Posljednji užas je bio kada sam morao naučiti hrvatski književni jezik.

Sve do moje 13. ili 14. godine još nije bilo znakova pisanja, ali sam u srednjoj školi dobio sjajnog profesora hrvatskog jezika. To je bilo moje prvo iskustvo rada s urednikom. Ti znaš da si htio ispričati dobru priču, ali si je uništio svojim pisanjem, a sada imaš osobu koji zna kako pomoći da bi priča dobro ispala. On me na neki način učio zapisivati misli i bio formativna ličnost u mom životu.

Otkrit ću vam i jednu ekskluzivu, sljedeće godine ide moj urednički debi kada ću ja svom profesoru objaviti Zbirku kratkih priča, jer je on odgojio hrpu nas koji pišemo, a nikada nam nije rekao koliko on dobro piše.

 

Spomenuli ste da ste tijekom djetinjstva voljeli izmišljati priče. Jedan od Vaših glavnih likova, dječak Matija izmišlja priče što mu dođe na svojevrsnu naplatu u zreloj dobi. Tu zapravo počinje radnja Vašeg romana koji je također dobio nagradu. Spomenuli ste da ima autobiografskih elemenata. Možete li nam otkriti kojih?

Črna mati zemla je roman u kojem eksploatiram vlastitu povijest i povijest svoje obitelji. To je roman koji je bio odbijen nekoliko puta i samo čudnim spletom okolnosti je na kraju objavljen. Prije nego je išao u tisak, dao sam mami i sestri da ga pročitaju, jer su unutra neke stvari koje ne možeš izmisliti, koje se tiču naše obitelji, koje su intimne i djelomično bolne. Iako uvijek mogu reći da to nema veze sa mnom i da je sve fikcija, naravno da unutra ima puno autobiografskih elemenata. Pišući taj roman prošao sam kroz sito i rešeto vlastite povijesti.

Ispričat ću vam kako je to sve krenulo. Objavio sam prvi roman kojeg nitko nije pročitao, čak ni moja mama, zove se Obješeni i ima ga još negdje po knjižnicama. Nisam se dalje bavio pisanjem, nego sam počeo pisati doktorat. Trebao mi je iz tog znanstvenog diskursa, gdje sve mora biti argumentirano i suho, ispušni ventil pa sam počeo pisati dnevnik gdje sam se prisjećao stvari iz svog djetinjstva. U zadnjoj fazi pisanja doktorata nekoliko puta se dogodilo, u vrlo kratkom vremenu, da bih ispričao nekakvu anegdotu u obitelji ili među prijateljima i svi bi se nasmijali, osim moje sestre koja bi mi rekla:'"Ti znaš da se to nije dogodilo'". Mislio sam da stvarno gubim razum. Počeo sam čitati psihološke i psihijatrijske radove o pamćenju i došao do zanimljivih stvari; ja nisam jedini koji izmišlja, nego svi mi pomalo izmišljamo, svatko od nas u prosjeku laže šest puta dnevno. Počeo sam razmišljati što je to što mene tjera da lažem. Na kraju sam došao do zaključka da su razlog zašto ja izmišljam priče o veselom djetinjstvu u Međimurju, krivnja i kajanje. A temelj te krivnje i kajanja je jedno dijete koje smo apsolutno svi maltretirali. Ja sam bio dio toga. Kad dođeš do tog pleksusa, nečega što je u tebi, a nisi toga bio svjestan, onda iz tebe priča samo krene. Pišući nisam želio pronaći nikakve odgovore, nego prije svega sam sve to samo želio staviti na papir, pustiti iz sebe. Nakon objave romana, u Svetom Martinu, mom selu, neki ljudi ne žele razgovarati sa mnom, ali to su ljudi do kojih mi i nije stalo, no, velika većina ljudi je osjetila olakšanje zato što je konačno netko progovorio o onome što se dogodilo, a o čemu su svi šutjeli.

 

Jeste li se bojali pisati na kajkavskom narječju, odnosno je li Vas bilo strah kako će publika to prihvatiti, jer Hrvatska je sama po sebi malo tržište i književna publika nije velika?

Kada sam dovršavao roman Črna mati zemla mislio sam da će to pročitati 200-300 ljudi. Ni kajkavcima nije drago čitati na kajkavskom. Svi smo navikli na standardni hrvatski jezik. Čak nam je lakše čitati dalmatinske govore, nego kajkavske. Kajkavski u trolistu hrvatskih narječja je na najnižem prestižu.

 

Čakavica se najmanje održala, odnosno održao se štokavski i ikavski, a prava čakavica se polako, nažalost, gubi.

Istina, gubi se, ali ima puno veću tradiciju. Svi dijalekti u Dalmaciji imaju patinu mediteranske civilizacije. Mi na sjeveru Hrvatske nemamo. Mi imamo Krležu koji je napisao Balade Petrice Kerempuha, vrhunsko i fenomenalno djelo, ali sve što ideš dublje u prošlost, sve je više blata. To je jednostavno tako, mi smo ponosni na svoju tradiciju, ali kajkavski je najneprestižniji.

Pitate me je li me bilo strah? Nisam mogao drukčije. Ja nisam u stanju napisati književni tekst na čistom standardnom hrvatskom. Likovi mi jednostavno ne zvuče uvjerljivo ako govore kao što su govorili u hrvatskim filmovima i serijama ´90-tih. Na primjer, obitelj je za ručkom i netko kaže: „Uslast!“ Nitko od nas zapravo ne govori hrvatskim standardom, njega trebamo da bismo se razumjeli na razini cijele Hrvatske.

Kako se roman Črna mati zemla bližio izdavanju, nisam se nadao da će biti hit, bilo mi je jako stalo vidjeti kako kajkavski može donijeti ozbiljnu tragiku i emociju, da kajkavski nije samo nekakav jezik igrokaza, skeča, lošeg vica. Htio sam pokazati sav potencijal tog jezika koji ima sposobnost iskazati cijelo ljudsko iskustvo.

 

Svakako ste uspjeli, ali namučila se i prevoditeljica romana Črna mati zemla.

I ne samo prevoditeljica, jedna Splićanka je napisala: "Ja to ništa nisam razumjela!"' Knjige sada idu na francuskom, sretno prevoditeljici (smijeh).

 

Nadamo se da će knjige doživjeti još dosta prijevoda i da ćete pronijeti hrvatsku književnost po svijetu. PISA testovi pokazuju to što pokazuju, čitalačka pismenost u cijelom svijetu opada. To su zamijetili i Finci i Šveđani, Velika Britanija mijenja kurikulum. Što mislite kakve su čitalačke navike u Hrvata?

Ja mislim da mi gubimo čitateljstvo u osnovnim i srednjim školama. Kako imamo 3,8 milijuna nogometnih izbornika, tako imamo i 3,8 milijuna različitih stavova o lektiri. Moj stav je: kanonska djela da, Marko Marulić da, ali prije toga mi moramo dijete usmjeriti na čitanje pa makar to bila i popularna literatura. Harry Potter? Može! U nekom trenutku će dijete koje je naučilo čitati, koje se navuklo na čitanje, koje u knjizi vidi prozor u neki drugi svijet, kad-tad posegnuti i za James Joyceom i drugim književnim klasicima. Djeca imaju puno životnog iskustva do 18. godine, ali ne mogu razumjeti vrhunska djela svjetske književnosti. Prvi i osnovni zadatak lektire je napraviti čitatelja koji će ostati čitatelj cijeli život.

 

Četiri godine ste radili na Črnoj mati zemli, nakon 10 godina ona je još uvijek aktualna. Dogodine očekujemo novo remek-djelo?

Bez pritiska, molim (smijeh). Drugačije je pisati kad nemaš djecu, a drugačije kad imaš troje djece. Pisanje Črne mati zemle nije bio problem, tada još nisam imao djecu. Ustaneš ujutro, dva-tri sata radiš, onda radiš svoj posao, popodne se malo odmoriš, navečer pišeš još dva sata i u četiri godine se napiše roman. Ciganina sam napisao malo teže, tada sam imao jedno dijete. Ovaj zadnji roman... dogodi se da po dva mjeseca ne stignem ništa napisati. Onda je jako teško i kada nađeš vremena. Treba barem tjedan dana da uđeš u tu istu emociju. Glazba mi puno pomaže oko toga. Na primjer, jedan te isti soundtrack sam vrtio kada sam pisao Ciganina. To je film s Christianom Baleom i Forestom Whitakerom koji nije dobro prošao, a zove se Out of the Furnace, nema riječi, samo je glazba i gradi nekakvu napetost. Istodobno napetost i tuga. Kad dva-tri dana ne bih pisao, pustio bih tu glazbu i odmah sam bio unutra.

 

Od četiri narativne linije u Ciganinu jedan lik je Kurd kojeg ste vješto prikazali. Dakle, pred nama je čovjek od krvi i mesa. Možemo ga doživjeti sa svim njegovim željama, nadanjima, problemima. On se samo želi domoći Europe i boljeg života i svojoj obitelji omogućiti bolji život.  Je li Vam bila namjera prikazati ga u pozitivnom svjetlu ili ste dosta istraživali o migrantima da biste shvatili što ih je nagnalo da napuste zemlju, osim rata i neimaštine. Koliko ste samo za taj lik Kurda istraživali?

Kurdi su mi bili jako zanimljivi i znao sam da ću morati jako puno istraživati da to bude uvjerljiva priča. Gledao sam dokumentarce o njima, pročitao dosta literature. Međutim i nakon što to sve iščitaš taj lik ti je u glavi papirnat, ti trebaš nekog da stvarno o tome nešto ispriča. Na kraju sam pronašao, ne pitajte me kako, dopisnika New York Timesa iz Kurdistana, i sam Kurd, koji je doživio progone za vrijeme Sadama, koji je ostao bez ruke još kao dijete i koji mi je pisao duge odgovore na moja pitanja.

Druge bitne informacije mi je ispričala jedna Arapkinja, kršćanka koja je živjela 30 godina u Mosulu i onda se preselila u Split. Našao sam je jer mi je prvo trebalo prevesti samo par rečenica s hrvatskog na arapski. Međutim, onda smo se počeli dopisivati. Zanimljive političke perspektive sam dobio o Sadamu Huseinu za kojeg je rekla da je bio diktator i da se krvavo obračunavao sa svojim političkim oponentima, međutim, povezivati njega s Al-Qaedom je bila potpuna manipulacija s američke strane zato što on uopće nije bio religijski fanatik. Ona govori da za njegovo vrijeme u Mosulu nisi znao tko je sunit, tko je šiit, tko je kršćanin, tko je Židov. Muslimani i kršćani slavili su jedni s drugima blagdane, štovali neke iste svece koji su bili u jednoj i u drugoj religiji. No, nakon američke invazije sve je otišlo u stranu, a Kurdi su posebno nagrabusili zato što je u nekom trenutku došao kalifat. Kurdi su bili njihovi zakleti neprijatelji i zbog toga je ona morala pobjeći. U tih godinu i sedam mjeseci istraživanja sam saznao mnogo zanimljivih stvari i na kraju nemaš roman, ali imaš puno podataka koje tek treba pretočiti u priču, a da priča ne vrišti na sve strane informacijama.

 

Dok prolazite kroz taj proces je li pišete nekoj određenoj osobi?

Pišem sebi u prvom redu. Na primjer, kad napišem pasus da mogu reći, ovo je dobro. Ja sam sam sebi prvi kriterij. Kasnije , naravno, razmišljam i o uredniku Kruni Lokotaru. To je sjajan urednik koji radi s mladim autorima i zato sam ja njemu došao, iako me odbio. Svaki put kad mu kažem da je odbio Črnu mati zemlu, jedan dio njega umre (smijeh). Znao sam za njega da kada se primi nečega ide od rečenice do rečenice. Nije urednik koji traži da ti napišeš knjigu koja bi njemu bila dobra, nego on pokušava shvatiti što si ti htio i onda te vodi u tom smjeru. Takvih je malo. Imamo dobrih urednika, ali možeš ih nabrojati na prste jedne ruke.

 

Koje Vi pisce najradije čitate i koji žanr?

Trenutno čitam knjige o robotima i dinosaurima, ali inače svašta što mi dođe pod ruku, što mi se čini zanimljivim. Čitam puno hrvatske poezije, imamo stvarno sjajnu poeziju. Danijel Dragojević me potpuno navukao na hrvatsku poeziju. Nisam skupljač i nije mi do materijalnih stvari, ali jednom, kad budem uspješan, priuštit ću si sve njegove knjige. Tu su još Monika Herceg, Olja Savičević Ivančević, ona je strašno utjecala na mene. Čitam i puno žanrovske književnosti. Ljudi koji se žele baviti pisanjem pokušavaju stvarati visoku književnost, književnost s velikim K, svisoka gledaju na žanrovsku književnost, ali to je samo zato što misle da je vrlo lako napisati dobar ljubić ili krimić, triler ili horor. To je tako sve dok ne pokušaju to napraviti pa tek onda vide kako je teško biti u okvirima žanra, a napraviti nešto potpuno novo. Obično će ljudi na književnim večerima okretati očima na spomen Stephena Kinga, ali meni je on genijalac. Nije sve što je napisao sjajno, ali ima pet-šest knjiga koje su top topova.

Od ostalih volim Amerikance, Ruse, zatim Nijemce. Ta književnost te skoro ubije kao pisca. Kad si na studiju moraš čitati kanonsku njemačku književnost. Što su oni sve napisali u 20. stoljeću, to je ludilo, koliko su nobelovaca imali, koliko sjajnih djela! Onda kreneš pisati nešto svoje i misliš kako je to tvoje bezvrijedno u odnosu na Guntera Grassa, Thomasa Manna, Hertu Mueller, itd. Za pisca može biti jako opasno kada se inficira europskom književnošću.

 

Kažu da su veliki pisci najveći plagijatori.

Na kraju se osjetiš kao skupljač sekundarnog otpada. Sve što ti netko ispriča na kavi uzimaš da bi ispričao svoju priču. Ti svoje i tuđe iskustvo eksploatiraš. To je ružno, ali je i dobro. Svi dobri filmovi koje ste gledali su eksploatacija nečijeg životnog iskustva. Čitanje je voajerističko, a pisanje je posebno voajerističko. Možete misliti kako je mojoj supruzi (smijeh).

 

Jeste li nekoga kopirali u pisanju?

Skoro sve koje sam čitao. Kada pročitam neku baš lijepu rečenicu, upišem je u jedan dokument na računalu. To može biti rečenica o bilo čemu, čak i opis neke statue i onda kad zapnem u svom pisanju krenem kroz taj niz citata. Ta ljepota u izrazu me povuče da i ja napišem neku svoju lijepu rečenicu. A kad ne znam što s pričom dalje, ima jedan pisac koji ima moć i nakon što je umro, Ivo Andrić. Gdje god ga otvoriš njegove knjige i kreneš čitati, to je takva lakoća pisanja koja kao da prijeđe na mene i onda si ja mislim, čovječe i meni ide lako, baš kao i njemu! Dakle, odgovor je da! Kopiram. Ali na način da iz nečjeg teksta pokušam stvoriti svoj.

 

Je li bilo govora o nekom filmu?

Da, Črna mati zemla će biti dugometražni film. Imamo novog redatelja, njegovo ime svi znate, ali ga ja još ne smijem reći.

 

Sudjelujete li Vi u radu na filmu, držite li sve konce u rukama?

Ne želim držati sve konce u svojim rukama. To mora biti potpuno novo umjetničko djelo koje je izgrađeno na romanu. Neka uzme iz romana ono što je bitno, a ostalo neka napravi po svom. Ja sam pisao scenarij za Črnu mati zemlu, za prvu verziju, po kojoj se film neće snimiti, ali nema veze. Te dvije godine sam učio kako se piše scenarij, to je potpuno druga metoda od pisanja romana. Roman ti dopušta do odeš u digresije koje traju po 10 stranica, a u filmu to sve mora biti vrlo ekonomično.

Ciganin će biti mini-serija od šest ili sedam nastavaka. Prva sezona će biti ono što se stvarno događa u knjizi, a planirana je i druga sezona koja je nastavak. Kada su mi predložili suradnju isprava sam rekao ne, ali nakon što sam čuo kako su sve zamislili, odmah sam pristao.

Godine 2015. sam prodao prava na ekranizaciju romana Črna mati zemla, međutim, to je jako velik projekt, nije dovoljan samo hrvatski novac. U književnosti 90 posto vremena se priča o kreativnosti, priči i rečenici, u kazalištu 60-70 posto o kreativnosti, a ostalo o novcu, dok se u filmu 80 posto vremena priča o novcu.

 

I za kraj, koliko često dolazite u Split?

I zimi i u proljeće, većinom na proputovanju na Hvar. Tamo često i pišem. Obožavam Dalmaciju u svim godišnjim dobima i tu se osjećam kao doma.