U impresivnom prostoru MedILS-a na Meštrovićevom šetalištu u Splitu, sinoć je svečano otvorena izložba Preobrazbe Antona Vrlića, jednog od značajnijih hrvatskih umjetnika koji djeluje na sjecištu slikarstva, skulpture i eksperimentalne obrade stakla. Ova izložba donosi recentne radove, staklene objekte nastale u dijalogu s odbačenim materijalima, transformiranima kroz dugotrajan i intuitivan proces.
Kustos izložbe, Vladimir Rismondo dao je uvid u genezu Vrlićeva pristupa staklu, istaknuvši njegovu povezanost s nasljeđem Raoula Goldonija, jednog od ključnih protagonista hrvatske modernističke umjetnosti. Vrlić je, naime, diplomirao upravo kod Goldonija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, što se pokazalo presudnim za kasniji smjer njegova umjetničkog razvoja. Iako je po primarnoj vokaciji slikar, Vrlić se, možda zahvaljujući upravo tom pedagoškom nasljeđu, a možda i zbog vlastite unutarnje potrebe za istraživanjem granica materijala, postupno usmjerio prema skulpturi u staklu.
Vrlić je danas, čini mi se, jedini mogući legitimni nasljednik Goldonijeva rada. Njegova skulptura u staklu velikim dijelom proizlazi iz materijala koji je otpao s Galerije Gradec, stakla koje je Goldoni još ranije dao posebno izraditi. Nije riječ o običnom, prozorskom staklu, već o mliječnom, umjetnički impostiranom materijalu, koji je prvotno imao industrijsku funkciju, ali je već u svom začetku nosio estetski naboj - naglasio je Rismondo.
To specifično staklo koje je tijekom godina padalo s oplate zgrade, osobito nakon zagrebačkog potresa, Vrlić je počeo skupljati dajući mu novu umjetničku dimenziju. Kroz dugotrajan i neizvjestan proces topljenja u keramičko-staklarskim pećima pri vrlo visokim temperaturama, iz tog otpada nastale su unikatne forme koje se ne mogu do kraja planirati ni kontrolirati.
Skulptura u staklu je, za razliku od slikarstva, tehnološki čin, proces u kojem birate jedan od mogućih ishoda, ali nikad ne upravljate ishodom u potpunosti. Između provocirane slučajnosti i umjetničke intencije nastaje skulptura koja živi vlastitim životom i to ne bez svjetlosti, jer svjetlost je ono što staklu daje duhovnu dimenziju, ono što otkriva njegovu unutarnju formu - pojasnio je Rismondo.
Uz skulpture, izložba uključuje i niz radova na paus papiru koji, kako Rismondo ističe, predstavljaju svojevrsnu metaforu stakla.
To su djela koja na drukčiji način reflektiraju istu opsesiju svjetlom i prozirnošću. Vrlić u ovom mediju radi ono što u staklu ne može: papir moči u vodu natopljenu, između ostalog, tušem i u procesu sušenja nastaju enformelne strukture koje evociraju svijet stakla, ali kroz tehniku koja pripada slikarstvu. Time se na poetski način zatvara krug: Vrlić se vraća svom ishodištu, ali s novim spoznajama i medijskim iskustvom - kazao je Rismondo.
U obraćanju okupljenima, umjetnik Anton Vrlić osvrnuo se na simboliku naslova izložbe Preobrazbe, istaknuvši kako ona označava temeljitu promjenu i prilagodbu čovjeka svijetu oko sebe:
- Naziv ciklusa Preobrazbe sugerira duboku promjenu. Znači mi jednu vrstu pripreme za mogućnosti da se čovjek na sve načine prilagodi vremenu, prostoru i prirodi koja ga okružuje. Dakle, ja sam skupljao staklo koje je padalo s Galerije Gradec u Zagrebu. Zatim sam to slomljeno staklo s livade i zemlje stavljao u peć, u kalupe, gdje se ono transformiralo u ove sadržaje. Obična sirova ploča postala je novi oblik, nova priča.
To su objekti koji sugeriraju transformaciju iz jednostavne materije u složenije likovne forme koje ‘plutaju’ po površini svjetla. One su odraz unutarnjeg preobražaja koji se zbiva kroz maštu, kroz osobnu viziju.
Posebnu pažnju privlače i Vrlićevi radovi na paus papiru, svojevrsna preteča staklenih skulptura koji na drukčiji način promišljaju svjetlost i transparentnost.
Svjetlost gotovo da ima ključnu ulogu u mojim radovima. Ne mogu promatrati niti jednu formu bez nje. Staklo je jedinstveno upravo zbog toga što sadrži i unutarnje i vanjsko svjetlo. Kod drva, metala ili kamena svjetlost samo dotiče površinu, no kroz staklo svjetlost prolazi i aktivira njegovu nutrinu, strukture i teksture koje su podjednako izražajne iznutra kao i izvana. Zato su mi crteži na pausu bili važni. Kroz njih sam se, u tehnološki drugačijem mediju, ponovno predao tom čudnom, gotovo meditativnom putovanju svjetla koje se kreće ispred, iza i unutar materijala - pojasnio je autor izložbe.
Umjetnikova djela često se opisuju kao meditativna i duhovna, a on sam vjeruje da umjetnost i dalje ima moć istinske unutarnje preobrazbe:
- Uvijek. To je jedan od rijetkih medija koji čovjeku omogućava da se opusti, da se iz svakodnevice koja je često pregruba, previše materijalna, povuče u prostor mašte, duhovnosti, osobne nade. U tom smislu, transformacija kroz umjetnost postaje put u nešto bolje, ljepše, svjetlije, u novi svijet u kojem čovjek nalazi utočište.
Na pitanje osjeća li se poput suvremenog alkemičara, Vrlić se nasmiješio i dodao:
- To je divna paralela. Alkemičari su u vatri tražili moć pretvaranja običnih metala u plemenite, i staklo u nešto čarobno. U srednjem vijeku su stvarali vitraje koji su još uvijek čudo svjetlosti. I moj rad na neki način ide tim putem kroz vatru, kroz taljenje i oblikovanje, staklu se daje nova duša. To nije samo tehnički proces, već oblikovanje nečeg suštinski novog, gotovo sakralnog. I to je, vjerujem, bit alkemije u umjetnosti.
Kao profesor s više od dvadeset godina iskustva na akademijama u Zagrebu i Rijeci, Anton Vrlić podijelio je i svoja razmišljanja o radu sa studentima, ističući važnost poticanja istraživačkog duha i individualnog izraza:
- Uvijek sam nastojao kod mladih pobuditi želju za novim svijetom, za oblikovanjem koje ne mogu ostvariti u klasičnim materijalima. Studenti su mi često govorili da im dajem slobodu, jer nisu dobivali zadatak, već prostor da izraze ono iz nutrine.
Dodao je kako suvremeni studenti ipak ponekad gube osjećaj za taktilne procese i vještine, za rad rukama koji uključuje kontakt s materijalom, no unatoč tome, kod nekih i dalje postoji snažna potreba za izlaskom iz okvira poznatog:
- Ima mladih ljudi koji vole raditi u mimetičkim prostorima, u području objekata koji pripadaju vrijednostima izvan klasičnih materijala. To im je izazov i taj izazov ih oblikuje.
Prisjetio se i vlastitih studentskih dana, kada se njegov odnos prema staklu tek počeo razvijati:
- Sjećam se kad mi je prof. Raoul Goldoni predavao slikarstvo. Ja sam već tada volio staklo. On nije bio samo profesor, nego pravi meštar od stakla. Jednom sam ga pitao:
'Profesore, zašto mi nemamo priliku raditi sa staklom na Akademiji?' A on mi je odgovorio: 'Ante, nemamo mi uvjeta za to.' Tada sam si rekao: 'Ja ću jednog dana to uvesti na Akademiji.' I tako sam počeo eksperimentirati time što sam na platna lijepio komadiće razbijenog stakla, ostatke paleta na kojima smo miješali boje. Goldoni se hvatao za glavu, ali je popustio. Već kao student sam počeo stvarati radove u kojima se dio kompozicije pretvarao u staklenu površinu - ispričao je Vrlić.
Taj eksperimentalni duh ostao je temelj i njegova pedagoškog djelovanja, otvaranje prostora za slobodu, intuiciju i radoznalost, ali i za suočavanje s nesigurnošću. Vodeći se premisom „u umjetnosti nikad ne znaš gdje će te materijal odvesti, a upravo je to najdragocjeniji dio procesa“.
Večer je završila obraćanjem prorektora za infrastrukturu Sveučilišta u Splitu, prof. dr. sc. Nikše Jajca, koji je i službeno otvorio izložbu te pritom istaknuo važnost povezivanja znanosti i umjetnosti:
Pogodili smo što smo, po ideji našeg rektora, ovaj prostor osim za znanost otvorili i za umjetnost. Drago mi je da je upravo ovo prva izložba u ovom prostoru. Osim što otvaramo izložbu, otvaramo i prostor za umjetnike. Ovaj ambijent, s divnim skulpturama u igri sa svjetlošću, u punini značenja ispunjava prostor i daje mu posebnu notu. Iz perspektive građevinara, posebno me fascinira njihova struktura, podsjećaju me na kristale ili dijamante koji su pažljivo brušeni svjetlom - kazao je Jajac.
Večer su svojim nastupom upotpunili glazbenici Antonio Dragojević na klavijaturama, Nikola Petrić na trubi i Nikola Miljak na bubnjevima. Njihove skladbe ispunile su prostor toplinom i energijom, stvarajući posebnu atmosferu koja je savršeno pratila izložbu. Svojim izvedbama podigli su raspoloženje publike, unoseći dodatnu dimenziju doživljaju umjetnosti i povezavši glazbu i vizualni izričaj u skladnu cjelinu.
Helena Trze Jakić svojim profesionalnim pristupom i prirodnim šarmom vodila je večer, stvarajući prostor za iskrenu razmjenu dojmova i emocija. Njezina uloga odražava se u načinu na koji brižno priprema i organizira svaku izložbu. Kao dugogodišnja voditeljica Sveučilišne galerije, njezina posvećenost kvalitetnoj organizaciji i promociji umjetničkih projekata vidljiva je u svakom segmentu ove izložbe, čineći je nezaboravnim iskustvom za sve prisutne. U organizaciji i tehničkoj realizaciji izložbe pomogli su i kolege iz MedILS-a Irena Rajić i Marko Roščić te Pero Prosenica, voditelj Odsjeka za glazbenu kulturu i umjetnost.
Izložba ostaje otvorena do 25. lipnja u MedILS-u. Ulaz je slobodan.
