Zatvori
Sveučilište u Splitu podržava UN-ove ciljeve održivog razvoja
27.3.2022.
Svjetski dan kazališta kroz razgovor s Brunom Bebić Galerija slika
Bruna-Antigona,-kraljica-u-Tebi.jpg Bruna-Tartuffe.jpg hnk_portret-Bruna-2.jpg judita-fotka-svi-002.jpg

Ciljevi

  • Cilj 4

Bruna Bebić diplomirala je 1985. god. u klasi prof. Božidara Violića i te iste godine dobila angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu koji traje i danas.

Do sada je odigrala 90-tak uloga iz pera renomiranih pisaca klasične i suvremene hrvatske te strane dramske literature u predstavama matične kuće i Splitskog ljeta, kao gost u projektima drugih kazališnih kuća i skupina (Dubrovačke ljetne igre, Akademsko kazalište u Zagrebu, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, Gradsko kazalište mladih Split, Gradsko kazalište lutaka Split, HKD teatar Rijeka) te u domaćim i inozemnim filmskim, TV i radio produkcijama.  U posljednje vrijeme bavi se profesionalno i kazališnom režijom (HNK Split, Studio Exit Zagreb, HNK u Šibeniku, GKL Split).

Od  2005.god. surađuje s Umjetničkom akademijom u Splitu kao nastavnik, trenutno u zvanju izv. profesorice, nositeljice  kolegija Scenski govor na Odsjeku za glumu. Uz redovnu nastavu organizira i režira studentske nastupe, radio nastupe, predstave, prezentacije i performanse, javna čitanja,  mentorira diplomske predstave.

Naša glumica i profesorica višestruko je nagrađivana, a samo neke od nagrada su; Nagrada "Zlatni smijeh" za ulogu Marte u predstavi "Metoda" J.Galcerana, Nagrada "Fabijan Šovagović" za ulogu Gige u predstavi "Bez trećeg" M. Begovića, Nagrada Festivala Marulićevi dani za ulogu Rite u predstavi "Hajdemo skakati po tim oblacima" E. Bošnjaka, Nagrada hrvatskog glumišta za ulogu Seke u predstavi "Nosi nas rijeka" E.Bošnjaka, Nagrada "Tirena" za ulogu Laure u predstavi "Staklena menažerija" T.Williamsa.

 

Želimo Vam užitak čitanja!

 

Što za Vas osobno znači kazalište?

Kazalište je za mene prije svega čarolija, moja prva ljubav. Također, životni poziv, veliki prostor učenja, istraživanja sebe u odnosu prema svijetu,  iskazivanja vlastite istine, radosti, ranjivosti. Prostor u kojem sam s velikim piscima, njihovim čudesnim pričama i izmišljenim ili stvarnim likovima bliska, kao doma, na ti. Prostor postavljanja pitanja. Prostor u kojemu mogu do kraja biti ono što potajno jesam ili nisam nikad bila. Zapravo prostor neobuzdane slobode.

 

Može li se sve reći kroz kazalište?

Može! Jer kazalište ne govori samo riječima i pričom nego živim čovjekom, to je ono najljepše. Svaki trenutak je drugačiji, nov, čak i kad se ponavlja. Glumac, glazbenik ili plesač, ako se na sceni daju do kraja, svojim tijelom, gestom, bojom glasa, vještinom svojih deset prstiju, pogledom daruju nam istinu postojanja. Pogotovo ako su majstori. Scena je takav moćan prostor da u nama budi tajnu snagu, iz nas progovara energija koju privatno možda  i ne znamo da imamo.

Može čak i onda kad su objektivne okolnosti, političke prilike recimo, takve da se čini da ne bismo smjeli reći što mislimo. Kazalište je u povijesti često bilo zabranjivano zbog snage koju ima. Najpoznatija definicija kaže : Kazalište je ogledalo života…. Na sceni možemo o patnji govoriti kroz smijeh, o najtežim stvarima govoriti lako, prikriveno, ili indirektnim sredstvima izvući poantu koja bi  se glasno izgovorena činila opasnom.

 

Progovaramo li dovoljno kroz kazališnu umjetnost o aktualnim problemima i koliko ta odaslana misao danas daleko stiže?

Čini mi se da je kazalište danas, općenito govoreći, nekako izgubilo svoju negdašnju prodornost.  U Hrvatskoj i drugdje jednako.  Živi se toliko napeto i u strahu da mu je danas najveća uloga opustiti, nasmijati, razgaliti - učiniti sve da se zaboravi stvarnost. Često čujem rečenicu: Ne da mi se još i tamo slušati o problemima, imam ih dosta i doma…. Publike koja je dublje zainteresirana uvijek ima naravno, ali sve manje.

Tako da možda pravo pitanje  nije koliko progovaramo jer uvijek ima umjetnika koji su spremni govoriti o bolnim temama, i čine to sa srcem, nego o tome želi li uopće itko to slušati.  Kazalište je izgubilo svoju prosvjetiteljsku funkciju - pritisnuto je komercijalizmom, kroničnim nedostatkom vremena i duboke pažnje, postaje sve više instant proizvod. "Daj mi nešto da se malo na brzinu zabavim i idemo dalje, sutra je novi teški dan. Samo da ne moram misliti." 

Neki umjetnici recept za izlaz iz te sveopće rezigniranosti pronalaze u metodi šoka, radikalnim spektakularnim ili ekscesnim sredstvima pokušavaju prodrmati javnost…..osobno, nisam pristalica takvog stila, volim suptilnost. Šok je djelotvoran samo na trenutak i ne možeš ga ponavljati do u beskonačnost, gubi snagu.

Osim toga, važno je i kako se nekoj takvoj temi pristupa. Televizija je po svojoj prirodi uvijek aktualna, ima mogućnost brze reakcije. Tamo se svaki dan govori o aktualnim problemima, pa i to na kraju dosadi, komentari se ponavljaju, postaju isprazna naklapanja. Kazališnoj umjetnosti treba više vremena i neka vrsta odmaka. Kabaret i angažirana satira su pogodne kazališne forme za aktualnosti političkog tipa, na primjer. Dramsko bi kazalište, mislim, u takvim aktualnostima moralo ipak zadržati drugačiju perspektivu, dublju, duhovniju, biti fokusirano na čovjeka, na njegovu ranjivost i prolaznost te biti oaza ljudskosti i intimnosti u poludjelom svijetu.

 

Pada li popularnost kazalištu danas i je li potrebno promijeniti pristup promociji kazališne umjetnosti i masovnije privlačiti novu publiku?

Pa da, konkurencije je puno. Već spomenuta televizija koja je uvijek tu, ne zahtijeva ni trud ni veliko promišljanje, raznorazni portali, igrice, shopping. Kazalište je nekako starinsko, još uvijek nije sasvim online, iako ima čak i takvih pokušaja... .Nakon dugog radnog dana i njegovih opterećenja najlakše se baciti na kauč.

Kazalište i mijenja svoj sadržaj zbog pokušaja da se publika privuče u većem broju, otuda i takva poplava jeftinih tezgi i kič komedija, jer "za takve sadržaje uvijek ima publike". To se događa i glazbi.  Caruju opći nedostatak ukusa i površnost - sve u želji za masovnošću i većom zaradom.

Mislim da kazalište ne treba pretvarati u estradu, već ustrajati u onome što ono može autentično ponuditi, prvenstveno emociju. Svemu se domišljamo, puni smo informacija, svugdje putujemo, svašta možemo kupiti  ali još uvijek premalo znamo o sebi, o vlastitoj sposobnosti i spremnosti za ljubav, o krhkosti i snazi vlastite duše. Živimo u strahu, u tjeskobi, u nesigurnosti, kompeticiji, u silnom otuđenju od sebe i drugih, u čežnji za stvarnim kontaktom, u velikoj potrebi za bliskošću. Osjetljiva smo, senzibilna stvorenja a ne cijenimo to. Ne poštujemo se, ne volimo. Odvraćamo  stalno pogled na drugu stranu, na šarene portale i izloge, guglamo sve i svašta,  gubimo se u buci jeftinih nota, kaotičnih misli i svakodnevne trke.

To je prostor u kojem kazalište može puno, može sve.  Može nas pribrati, vratiti u tišinu, okrenuti sebi, svrnuti pogled na osobu pokraj nas. Može nas također pokrenuti, sjetiti ideala i žara koji su nas vodili u ranoj mladosti ali smo ih napustili, može nas ispuniti energijom, promijeniti perspektivu. Morali bismo se u umjetničkom smislu vratiti čovjeku, odnosima, stvarnim vrijednostima. Pa tko dođe, dođe.

Nemam ništa protiv masovnosti, dapače. Prekrasno je igrati pred prepunim gledalištem, imati puno izvedbi…, ali ne pod svaku cijenu. Teatar je i mjesto individualnosti, posebnosti. Moje iskustvo je: kad je nešto dobro napravljeno, ima jasnu poruku i dira srce – itekako je gledano. Treba raditi dobro kazalište, koje ima smisla i ima što reći, treba njegovati promišljenost, dotjeranost i  majstorstvo u izvedbama pa će biti i publike.

Imali smo veliki studentski projekt prošle godine u suradnji s Gradskim kazalištem lutaka Split -  predstavu "Judita" po epu  Marka Marulića (uz obljetnicu 500 god) u Meštrovićevom Kaštilcu, na otvorenom, bilo je više izvedbi,  tražila se karta više. Gostovali smo i na Splitskom ljetu, također pred prepunim gledalištem. Bilo je puno mladih,  zainteresirane srednjoškolske i studentske publike, s komentarima da je nevjerojatno koliko je ta dosadna i naporna lektirna Judita koju nitko nije htio čitati, zapravo napeta, zanimljiva i odlična! Čak su je prozvali Netflix Judita, zbog borbi i dinamike, dolazili više puta. To je moć kazališta.

 

Obrazujete buduće glumce. Studijski program Gluma odnosno Odsjek za kazališnu umjetnost najmlađi je odsjek na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, a već je dao ozbiljna glumačka imena. Prati li Odsjek svjetske obrazovne trendove i kakav je interes za predmetni studijski program?

Čini se da nam dobro ide, za sada. Imamo dobre rezultate, nagrade,  gledanost – naše ispitne izvedbe su pune.  

Za glumu uvijek ima puno interesa, na prijemnom ispitu bude 8 – 10 kandidata na jedno upisno mjesto. Većina kandidata čak i nema jasnu predodžbu što taj posao zaista jest, ima ih koji  nisu s kazalištem ni književnošću baš na ti,  ali imaju često maglovitu a ipak snažnu želju biti na sceni, da ih se vidi, prepozna, čuje.  I tako sve počinje... .

Malo nas je stalno zaposlenih profesora, ali radimo puno i posvećeno, s velikim entuzijazmom i disciplinom. Velika su nam pomoć bivši studenti koji asistiraju te vanjski suradnici, redom renomirani umjetnici i stručnjaci s pedagoškim iskustvom. Unatoč nedostatku i neadekvatnosti prostora i opreme trudimo se što više podići kvalitetu nastave. Budući da smo mali odsjek atmosfera je gotovo obiteljska.... bdijemo nad studentima, ali smo i vrlo zahtjevni prema njima jer smo svjesni da se mogu izboriti za vlastiti umjetnički prostor samo izvrsnošću. Konkurencija je velika, a naši studenti i bivši studenti imaju iznenađujuće velik broj nagrada, studentskih i profesionalnih. Ističu se vještinom, radnom etikom, autentičnošću. Imaju visoku stopu zaposlenosti i nezavisnih angažmana, u Splitu i šire, traženi su. Obogatili su i značajno podigli kvalitetu kulturne ponude Splita i Dalmacije.

Izgradili smo odličnu suradnju s kazalištima u gradu, nezavisnim umjetničkim organizacijama (HNK, GKM, GKL, Playdrama, Ritam Igre, ROOM 100 i drugi), Domom mladih, Gradskom knjižnicom MM, Galerijom Meštrović, oba Arheološka muzeja. Izlaze nam u susret posudbama scenografije i kostima, donacijama, zajedno smo u koprodukcijama i projektima, izvodimo predstave u njihovim prostorima, volontiramo u njihovim programima.

Ostvarujemo suradnje i s drugim Odjelima naše Akademije, Glazbenim i Likovnim odjelom.

Pratimo naravno, koliko možemo, sve što se kod nas i u svijetu događa. Odlazimo sa studentima na kazališne susrete, studentske i profesionalne festivale i radionice, često imamo projekcije filmova i predstava. Upravo danas vraćaju se studenti 3. god s međunarodnog studentskog festivala "Dionis" u Đakovu, imali su tamo izvedbu ispitne produkcije "Orestija" pod mentorstvom izv.prof. Gorana Golovka. Diplomska predstava Slavene Verić "Obitelj svjetla" pozvana je na međunarodni festival studentskog teatra FIST u Beogradu. U suradnji smo s Akademijom za umjetnost i kulturu iz Osijeka, držim tamo predavanja kao gostujući profesor, profesor Alen Čelić također. Planiramo razmjene. Putujem uskoro i u Nizozemsku, također na dogovor oko jedne suradnje.

Njegujemo s posebnom pažnjom i vlastitu tradiciju, potičemo kod naših studenata svijest da ova sredina nosi određeno kulturno nasljeđe, mediteransko i hrvatsko,  da je to nasljeđe vrlo bogato i plodno, da je dio nas, da ima što ponuditi  i itekako zaslužuje poštovanje.

Profesori puno ulažu u putovanja i dodatne edukacije, to je u našoj profesiji nužno. Obrazovne metode i standardi se stalno razvijaju, polako se širi usko specijalističko područje naobrazbe, teži se interdisciplinarnosti i multidisciplinarnosti. Već smo započeli s revizijom postojećeg studijskog programa, spremamo izmjene i poboljšanja za sljedeću godinu, u skladu s novim saznanjima. Nema spavanja.

 

Sve novostiSljedeća

Imate pitanje? Tu smo!