Tina Bareša, vrhunska znanstvenica i pasionirana ljubiteljica životinja: Analiziram ljudske kosti i iz njih čitam priču o životu i smrti

Tina Bareša, asistentica na Fakultetu za forenzičke znanosti i ovogodišnja dobitnica nagrade za znanost Sveučilišta u Splitu u kategoriji mladih znanstvenika, svojim interdisciplinarnim radom spaja biologiju, forenziku i medicinu. Njezino istraživanje fokusirano je na analizu ljudskih koštanih ostataka te razvoj populacijski specifičnih standarda za forenzičnu identifikaciju u Hrvatskoj. Uz znanstveni rad, Tina Bareša je poznata i po svom dugogodišnjem angažmanu u spašavanju životinja. U razgovoru nam otkriva kako je odabrala znanstveni put, čime se točno bavi i što za nju znači biti žena u znanosti danas.

Završili ste Sveučilišni odjel za studije mora i Fakultet za forenzičke znanosti, a na doktoratu ste na Medicinskom fakultetu, recite nam malo više o tome.

- Po obrazovanju sam interdisciplinarna; završila sam studij biologije i ekologije mora na Sveučilišnom odjelu za studije mora te modul forenzična kemija i molekularna biologija na Fakultetu za forenzičke znanosti, a doktorski studij pohađam na Medicinskom fakultetu u Splitu u sklopu TRIBE programa. Trenutno se bavim biološkom antropologijom. Analiziram koštane ostatke s arheoloških nalazišta, pri čemu procjenjujem dob u trenutku smrti, spol, degenerativne promjene na kostima, bolesti, traume i, ako je moguće, uzrok smrti.

Zašto baš znanost, kako ste odabrali taj put?

- Znanost sam odabrala prije svega zbog znatiželje. Oduvijek me zanimalo kako stvari funkcioniraju i kako se do odgovora dolazi kroz činjenice, a ne pretpostavke. Forenzičke znanosti su mi bile posebno zanimljive jer povezuju znanstveni pristup s vrlo konkretnim društvenim ciljem - razumjeti što se zaista dogodilo u nekoj situaciji.

Zaposleni ste na Fakultetu za forenzične znanosti na Katedri za istraživanje mjesta događaja. Kažite nam što radite na toj katedri, meni kao laiku zvuči dosta zanimljivo.

- Na Katedri za istraživanje mjesta događaja prije svega se bavimo nastavom i edukacijom studenata. Kroz predavanja i praktične vježbe upoznajemo ih s načinima pretraživanja i dokumentiranja mjesta događaja te s pravilnim prikupljanjem i analizom različitih vrsta tragova. To uključuje biološke tragove poput krvi, otiske prstiju, mikrotragove i druge materijalne dokaze koji mogu biti važni u kriminalističkim istragama. Cilj nam je studentima približiti kako izgleda forenzički rad i kako se tragovi, uz znanstveni pristup, pretvaraju u relevantne dokaze.

Recite nam nešto više o projektu forenzičke identifikacije ljudskih ostataka i vašem istraživanju.

- Tema mog doktorskog rada dio je šireg projekta čiji je cilj uspostavljanje populacijski specifičnih standarda za procjenu spola, dobi i populacijske pripadnosti moderne hrvatske populacije. Naime, većina standarda koji se danas koriste u antropologiji razvijena je na američkoj populaciji s prijelaza 19. u 20. stoljeće, što može dovesti do netočnih procjena kada se primjenjuju na druge populacije.

Zato je dugoročni cilj razviti standarde koji će bolje odgovarati specifičnostima hrvatske populacije, uzimajući u obzir metričke, morfološke i epigenetske razlike. Važan dio projekta je i stvaranje virtualne koštane kolekcije. Ona omogućuje standardizirano i ponovljivo bilježenje karakteristika na 3D MSCT modelima, bez oštećenja originalnog materijala. Takva kolekcija osigurava dugoročnu dostupnost podataka, njihovu usporedivost te olakšava razvoj i provjeru metoda, što je posebno važno u forenzičnom i bioarheološkom kontekstu. Trenutno analiziram epigenetske i morfološke karakteristike lubanje na modernim i arheološkim uzorcima, kako bih bolje razumjela biološku varijabilnost populacije na prostoru Hrvatske od srednjeg vijeka do danas. Moderni uzorak čine anonimizirane MSCT snimke pacijenata iz kliničkih bolničkih centara u Splitu i Zagrebu, dok arheološki uzorci dolaze iz zbirki Fakulteta za forenzičke znanosti i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

U praktičnom smislu, ovaj rad doprinosi stvaranju referentnih podataka i unaprjeđenju forenzične identifikacije.

Žena u znanosti danas?

- Biti žena u znanosti za mene znači imati priliku baviti se poslom koji me zanima i u kojem mogu dati svoj doprinos. Znanost ne doživljavam kao muški ili ženski prostor, ona je prije svega prostor znatiželje, rada i ideja. Ipak, važno mi je da su žene u znanosti vidljive jer to može ohrabriti mlađe generacije. Osobno se nisam susrela s otvorenim preprekama, iako sam svjesna da žene ponekad moraju uložiti dodatni napor kako bi ih se jednako ozbiljno shvatilo. Uzore nisam morala tražiti daleko - imam ih u laboratoriju, među kolegicama koje svojim radom i pristupom svakodnevno pokazuju koliko su timski rad i povjerenje važni.

Uz znanost, rečeno mi je da ste i velika ljubiteljica životinja, da ih redovito spašavate i udomljavate? Kako je to počelo?

Godinama sam volontirala kao "teta čuvalica” za razne udruge u Splitu, a kroz moj dom prošlo je četrdesetak pasa i mačaka spašenih s ulice koji su čekali svoj stalni dom. Sve je počelo nakon što sam završila forenziku i udomila Sabu. Iako su i moja prva dva psa bila udomljena, Saba je bila prva koju sam uzela kada sam počela živjeti samostalno. Nakon nje krenula sam s privremenim udomljavanjem i aktivno sudjelovala u spašavanju pasa.

Kasnije sam počela zbrinjavati i mačke, što mi je otvorilo potpuno novi svijet. Moj "čopor” se postupno širio - od Siniše, koji je došao na oporavak nakon slomljene noge, preko Zvončice, spašene iz zida u centru grada, do Janka, pronađenog iscrpljenog ispred fakulteta. Nisam to planirala, ali neki "privremeni” su jednostavno ostali zauvijek.