Studentica Fakulteta znanosti o moru Tonka Dujmović nedavno je provela tri tjedna na Maldivima, gdje je volontirala u centru za rehabilitaciju morskih kornjača. Iako je praksu financirala vlastitim sredstvima, kaže kako je riječ o iskustvu koje vrijedi svakog uloženog centa. Na otoku Naifaru radila je s morskim biologinjama, sudjelovala u spašavanju i oporavku ozlijeđenih kornjača te iz prve ruke vidjela s kakvim se ekološkim izazovima suočava jedna od najpoznatijih otočnih država na svijetu. Osim rada u centru, upoznala je i lokalni način života, kulturu i svakodnevicu koja se znatno razlikuje od one na koju smo navikli. U razgovoru nam je ispričala kako je došla do ove prakse, što je sve radila na Maldivima i zašto smatra da bi svaki student barem jednom trebao odvažiti se na slično iskustvo.
Ukratko nam se predstavi.
Zovem se Tonka, identificiram se kao Dalmatinka, članica sam Hajduka, a svojih prvih 19 godina života provela sam u Rijeci. Nakon tri godine studija u Zagrebu shvatila sam da je život bez mora gotovo nemoguć kada uz njega odrasteš, pa sam se vratila svojim korijenima u Split i upisala Fakultet znanosti o moru. Mislim da mi je to možda druga najbolja odluka u životu. Prva je definitivno odlazak na Maldive.
Trenutno pišeš diplomski rad, ali uz to si aktivna na mnogim poljima - udruga Sunce, ronjenje, Studentski zbor...
Mogu reći da diplomski rad više piše mene nego ja njega, ali da, privodim svoje studiranje kraju. Otkad sam došla na Sveučilište u Splitu, stvarno sam se bavila raznim aktivnostima. Učlanila sam se u udrugu S4S te sam tamo odmah postala prvi glas Radio Kampusa, dok smo još bili na FESB-u. Zbog dubljeg glasa uvijek sam bila u jutarnjem terminu uz sve studente, alternativce i one koji se tako osjećaju. Kasnije sam eter Radio Kampusa zamijenila KLFM-om i vijestima iz Doma mladih u tadašnjoj emisiji KUMovanje. Nakon nekog vremena uslijedio je i podcast Push pauza udruge S4S.
Budući da je ronjenje moja velika strast, s udrugom Oceanus čistila sam podmorje ispred Splita, a za gušt volim roniti oko otoka Šolte, dok mi je Mljet posebno prirastao srcu. To su trenuci u kojima se osjećam najmirnije, ali je to i sport u kojem mala greška i nepoštivanje pravila može biti kobno. Budući da sam u struci izuzetno pedantna, volim ronjenje jer nema mjesta za slobodnu interpretaciju.
S udrugom Sunce svoju sam strast prema ronjenju iskoristila i za posao. S njima sam provela deset dana na terenu na otocima Mljetu i Korčuli, radeći monitoring morske cvjetnice posidonije, koju smatramo plućima mora, a na koju pomorski turizam ima negativan utjecaj. Tih deset dana bilo mi je jako korisno jer, iako studiram morsko ribarstvo, mogla sam vidjeti i kako izgleda rad u ekologiji i zaštiti mora. Ono što sam zaključila jest da jedno bez drugoga ne ide.
U Zagrebu sam postala prvostupnik međunarodnih odnosa pa sam htjela iskoristiti to znanje kada sam došla u Split. Provela sam dva mandata u Studentskom zboru Fakulteta prvo kao član, a zatim kao predsjednica. Moram priznati da mi je to jedna od dražih uloga na fakultetu u kojoj sam se sasvim prirodno osjećala. Osim mora, valjda mi je i diplomacija u krvi. Naravno, budući da sam vezana uz vodu u bilo kojem agregatnom stanju, moram spomenuti i da sam od prve godine fakulteta članica Unisporta te i dalje idem na treninge kao u djetinjstvu. Tamo me treneri Romano i Mauro budnim okom prate i živciraju se jer više čakulam nego što plivam. S Unisportom sam išla i na državna prvenstva u plivanju i jako mi je drago što sam bila dio tog kolektiva. Posebna je čar družiti se s ljudima koji vole vodu koliko i ti.
Nedavno si provela tri tjedna na Maldivima gdje si odrađivala stručnu praksu. Zašto baš Maldivi?
Da, jedna jako fora stvar u vezi našeg fakulteta je što studentsku praksu možeš odraditi na jako zanimljivim mjestima diljem svijeta, a mnogi toga nisu svjesni. Jednu zimu sam s obitelji išla na doček Nove godine na Maldive, na otok Maafushi. Tjedan dana sam samo ronila i zaljubila sam se u prirodu i ljude. Ovog puta otišla sam na lokalni otok Naifaru i ono što mi je bilo komično jest da sam bila među višima na otoku.
Maldive obično zamišljamo kao predivno svijetloplavo more i pješčane plaže - i oni to zaista jesu, uz divne ljude koji, unatoč tome što nemaju puno, uvijek nude sve što treba. Iako izgledom definitivno nisam pripadala na Naifaru i ljudi su dosta buljili, osjećala sam se sigurno i kao kod kuće. Na kraju krajeva, ima neki poseban gušt u bosonogom hodanju po plaži za Novu godinu na ugodnih 25 stupnjeva.
Kako je izgledao način pronalaska prakse i što bi savjetovala studentima koji možda ne znaju odakle krenuti?
Mislim da sam u periodu traženja imala otvoreno dvadesetak tabova paralelno na laptopu i poslala sigurno petnaestak životopisa i molbi za posao, volontiranje ili bilo što slično. Pomogli su mi i lokalci koje sam upoznala godinu ranije na putovanju - spajali su me s različitim agencijama i projektima. Neki me i danas zovu ako želim sudjelovati u njihovim projektima. Postoji mnogo stranica koje nude volontiranje i praksu - potrebno je samo guglati.
Ono što bih savjetovala svojim kolegama jest da se ne boje ići negdje sami. Dok čekate druge, proći će pola života. Krenite s malim stvarima - samostalnim odlaskom u kino ili na koncert. Na taj način stvari doživite potpuno drugačije. Ne postoji savršen tajming u životu. Samo kreni!
Sav financijski dio si ti pokrila?
Budući da moje putovanje nije bilo dio Erasmus programa, zaradu od sezone uložila sam u ovo životno iskustvo. Istina je da ostatak godine onda jedem hrenovke i paštetu, ali apsolutno je vrijedilo svakog centa.
Nada za budućnost
Što si točno radila na Maldivima, kako je izgledao tvoj radni dan? Brinula si o kornjačama?Svoja tri tjedna provela sam u Atoll Marine Centreu kao volonter. Radni dan počinjao je oko 9 ujutro doručkom u restoranu koji se, između ostalog, zvao Želva. Dolaskom u centar glavna morska biologinja Sian podijelila bi nam zadatke. Obično bismo krenuli s čišćenjem bazena za kornjače, slično kao čišćenje akvarija. Svaka kornjača ima svoje ime. Meni su bile najdraže Olga i Ahu. Olga je takozvana maslinasta kornjača kojoj nedostaje jedna prednja peraja, ali grize sve što stigne. Brzo sam se povezala s njom. Ahu je bila malo povučenija, ali se brzo navikla na mene i znala je da uvijek dolazim s nekom hranom.
Hrana za svaku kornjaču priprema se posebno, ovisno o njihovim preferencijama. Najviše sam voljela pripremati hranu jer je to uključivalo rezanje ribe, što mi je nekako prirodno s obzirom na struku. Naša popodneva organizirala je koordinatorica volontera Georgina. Iako smo službeno popodne bili slobodni, ona nikad nije mirovala. Čistili smo plaže u blizini, išli na snorklanje ili slušali predavanja o kornjačama i morskim sisavcima koja su držale morske biologinje Sian i Aideen. Nekim danima bih jednostavno ostala u centru i radila dubinsko čišćenje bazena. Posebna mi je čast bila sudjelovati u prihvaćanju nove kornjače koja se zaplela u ribarsku mrežu i avionom je prevezena na obližnji otok. Taj dan bio je kaotičan, ali pod vodstvom glavne veterinarke Marie gliserom smo došli do aerodroma kao u nekoj sceni iz Nemoguće misije, iskočili, preuzeli našu novu kornjaču od 35 kilograma Mango i doveli je u centar. Koliko god se cijeli proces činio banalan, osjećala sam ogromnu odgovornost za život jednog bića. Nakon prvog pregleda Mango je smještena u bazen i, kako čujem, jako dobro napreduje. Inače većina kornjača u centru završi zbog takozvanog sindroma plovnosti. Kada se zapletu u mreže koje plutaju, tzv. ghost nets, u pokušaju oslobađanja trgaju dio tkiva koji povezuje pluća i karapaks. Tada nastaje prostor koji se puni zrakom i kornjača gubi mogućnost zarona, a time i hranjenja. Većina kornjača u centru ostala je bez barem jednog uda zbog zapetljavanja u mreže.
Centar prvenstveno služi za rehabilitaciju takvih slučajeva. Ne znam jesu li djevojke tamo svjesne, ali mislim da rade veliku stvar i da su upravo one ono što donosi promjenu i daje nadu za budućnost.
Pričaj nam malo o kulturi, ljudima, životu, ali i prirodi.
Definitivno moram spomenuti svoja dva nova prijatelja, Yohana, Francuza koji sam putuje po cijelom svijetu, i Lea, Australca kojem je rođendan isti dan kad i meni. Povezali smo se vrlo jednostavno - netko je spomenuo pivu. Djevojke koje rade u centru sve su dosta mlađe, ali iznimno ambiciozne i organizirane. Bila mi je čast raditi s njima. Puno su me naučile, ali su bile i prijateljice koje su pomagale i bile pune razumijevanja u danima kada je bilo teže. Zbog vrućine, vlage i lagane hrane znalo bi se dogoditi da nekome jednostavno pozli. Zato bi nam Georgina uvijek ponavljala: water, sun protection and mosquito repellent! Teško je izdvojiti pojedine trenutke, ali voljela sam kada bismo navečer za vrijeme obroka pričali kako smo proveli dan ili o sličnostima i razlikama između naših kultura. Sve nas je povezala jedna bitna stavka - pravila igre Uno. Život na otoku Naifaru ide usporeno. Pet puta dnevno čuje se poziv na molitvu i tada su trgovine zatvorene. Žene su pokrivene, a tijekom dana rijetko tko izlazi iz kuće. Predvečer, kad sunce počne padati, svi izlaze na skuterima i voze se oko otoka, razgovaraju. Djeci je uvijek zanimljivo vidjeti strance i gotovo uvijek nas pozdrave s osmijehom. Starije žene uvijek pomno promatraju jesu li nam hlače dulje od koljena. Osjećaj je zapravo kao kad hodaš po rivi, samo s lošijom kavom i, u ovom slučaju, ja sam furešt.
Problem plastičnog otpada
Rekla si da je na Maldivima veliki problem plastika?Maldivi su zemlja koja nema pitku vodu. Voda iz slavine može se koristiti za tuširanje i pranje zubi, ali za piće se mora kupovati, dok oni malo imućniji imaju desalinizatore u kućama. Posljedica toga je ogromna količina plastičnog otpada. Osim toga, Maldivi imaju velik problem s odlaganjem otpada. To je ono što se rijetko vidi u brošurama i resortima. Otpad se često skuplja i odnosi na neki od tisuću otoka gdje nitko ne živi i jednostavno se tamo ostavlja. Bijela tehnika može se vidjeti gotovo na svakom uglu. Otočje se suočava i s porastom broja stanovnika te nedostatkom prostora za život, dok se razina mora povećava. Zbog toga je masovno nasipavanje obale postalo društveno prihvaćeno rješenje, iako utječe na morske struje, ekosustave i život u moru. Nažalost, u državi u kojoj je BDP po stanovniku oko 17 tisuća dolara godišnje, ljudi često nemaju mnogo izbora.
Na koji način su ti ova tri tjedna proširila vidike?
Ono što me najviše fasciniralo je pitomost kornjača. Da, grizu i to poprilično jako, ali su na neki način kao psi. Hope je zelena kornjača koja ima lordozu, odnosno iskrivljeni karapaks. Ona se voljela igrati i roniti po hranu. Kada bi netko duže stajao pokraj bazena, radila bi kolute unazad, puhala balončiće i tražila da je se češe posebnom četkicom, u tome je zaista uživala.
Nikada nisam bila tip za kornjače. Morski psi su mi uvijek bili najzanimljiviji za proučavanje. Međutim, u ta tri tjedna toliko sam se povezala s kornjačama. Svako jutro bih ih došla pozdraviti i vidjeti u kakvom su stanju prije početka rada. Nikada ne bih rekla da imaju osobnost, a tu sam bila potpuno u krivu. I danas mi jako nedostaju.
Brinemo li dovoljno o morima i oceanima?
Nikad dovoljno. O moru se generalno jako malo zna, a prosječan čovjek zna još i manje. Ovim putem voljela bih istaknuti da Udruga Sunce u Splitu radi velik posao po tom pitanju kroz edukacije, predavanja i projekte. Osobno imam osjećaj da napretka ima i da ljudi sve više shvaćaju princip održivosti. Jedan od pozitivnih pomaka je i sve veća rasprostranjenost trgovina rabljenih stvari i robe te sve veći broj ljudi koji koriste višekratne boce. To su male stvari koje čine veliku razliku. Mislim da su veći problem velike korporacije koje imaju golem utjecaj na okoliš, a to svjesno ignoriraju.
Što bi poručila ljudima kada je riječ o zaštiti okoliša?
I maleni korak čini razliku.
Foto Privatni album
