U razgovoru petkom ugostili smo doc. dr. sc. Anu Jeličić sa Sveučilišnog odjela za forenzične znanosti. Nakon završene IV. gimnazije „Marko Marulić” upisuje teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Nakon diplome na Filozofsko-teološkom smjeru, kao stipendistica „Renovabisa” upisuje, a 2007. godine završava sveučilišni poslijediplomski studij društvenih komunikacija na Interdisciplinarnom centru za društvene komunikacije na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu te stječe diplomu iz društvenih komunikacija. Na istom Sveučilištu, u akademskoj godini 2007./2008. upisuje poslijediplomski studij Filozofija na Filozofskom fakultetu gdje 2009. godine stječe akademski stupanj magistrice znanosti iz filozofije (smjer Filozofija komunikacija).

Nakon završetka studija vraća se u Split, a sljedeće dvije godine radi u Uredu za medije Splitsko-makarske nadbiskupije kao urednica televizijske obrazovno-informativne emisije. Paralelno, u akademskoj godini 2010./2011. upisuje poslijediplomski doktorski studij Filozofija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje stječe doktorat znanosti 2016. godine.

Od siječnja 2012. zaposlena je na Sveučilišnom odjelu za forenzične znanosti, najprije kao znanstvena novakinja na projektu „DNA analiza ranosrednjovjekovne populacije na području južne Hrvatske”, a danas je na radnom mjestu u znanstveno-nastavnom zvanju docentice. Obavlja dužnost voditeljice Odbora za unaprjeđenje kvalitete i člana Stručne radne skupine za izradu standarda zanimanja forenzičar za korporativnu i informacijsku sigurnost.

Kao vanjska suradnica sudjeluje u izvođenju nastave na Sveučilišnom odjelu zdravstvenih studija, Katoličkom bogoslovnom fakultetu i na Preddiplomskom sveučilišnom studiju „Hotelijerstvo i gastronomija“.

Izvodila je nastavu na poslijediplomskom doktorskom studiju na Katoličkom bogoslovnom i Pravnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Objavila je, samostalno ili u suautorstvu, više od 30 znanstvenih i stručnih radova te je sudjelovala na brojnim međunarodnim i nacionalnim znanstvenim skupovima.

Članica je Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku.

Vaš obrazovni i profesionalni put je iznimno raznolik i inspirativan, kako se doktorica filozofskih znanosti pronašla u forenzici?

Put od teologije do forenzike je bio neobičan, neočekivan, neplaniran i dugačak, ali uistinu zanimljiv. Tek mi je iz današnje perspektive taj put jasniji jer je objedinio moje različite ljubavi, prema teologiji, komunikologiji i bioetici. Po završetku poslijediplomskog studija na isusovačkom fakultetu u Rimu, kao stipendistica sam imala obvezu vratiti se u svoj rodni grad i raditi u okviru teološko-pastoralnih djelatnosti moje Nadbiskupije preko koje sam dobila stipendiju „Renovabisa“. U Ordinarijatu Splitsko-makarske nadbiskupije ubrzo se otvorilo radno mjesto u Uredu za medije, kako je jedna od zaposlenica otišla na porodiljini dopust. Četiri godine poslijediplomskog studija bile su uglavnom posvećene komunikologiji, medijima i medijskoj edukaciji, tako da mi je konkretan rad u medijima predstavljao veliki izazov. Dobila sam naime zahtijevan i odgovoran posao uređivanja i vođenja vjersko-obrazovne televizijske emisije gdje sam stekla nezaboravna iskustva. Znajući da je to zaposlenje tek privremeno, ali i u želji da nastavim svoj obrazovni put upisala sam doktorski studij na Filozofskom fakultetu na Sveučilištu u Zagrebu, a upravo me doktorat iz bioetike doveo do katedre na Forenzici u Splitu.

Forenzika je po svojoj naravi interdisciplinarna znanost tako da nije teško pronaći mjesta za znanstvenike različitih profila pa tako i za filozofe, a posebice ako se osoba u okviru filozofije bavi (bio)etikom. Suvremena znanost živi u simbiozi s tehnologijom, odnosno sofisticiranim uređajima koji jamče precizne izračune, brzu obradu podataka, transparentne i pouzdane rezultate. Unatoč brojnim prednostima sinergije tehnologije i biomedicinskih te ostalih eksperimentalnim i egzaktnih znanosti koje bilježe zapanjujući napredak, javljaju se sve češći i ozbiljniji izazovi i dvojbe upravo bioetičke naravi. Jedno od najvažnijih pitanja je dopustivost svega onog što je tehnički i znanstveno izvedivo. Drugi veliki problem predstavlja apsolutiziranje znanstvenih rezultata kao da iza njih ne stoje ljudi koji biraju uzorke za svoja istraživanja, zadaju ciljeve, odabiru metode i interpretiraju rezultate do kojih dolaze.

Od kada je nova situacija u medicini probudila etiku iz „zimskog sna“, ona je neizostavni kolegij na katedrama brojnih studija. Pitanja istine, pravde, slobode, krivnje, dobra i zla, nisu samo temeljne filozofske i etičke kategorije, već su ujedno i najvažnija pitanja forenzike. O forenzičarima i njihovim istraživanjima ovise život pojedinaca i čitavih obitelji, što zahtijeva veliku profesionalnu i moralnu odgovornost. Suvremena forenzična sredstva i metode istraživanja rasvjetljavaju brojne takozvane „cold cases“, odnosno neriješene slučajeve, što predstavlja veliki znanstveni izazov. Ujedno, ti isti instrumenti ukazuju na brojne forenzične pogreške u prošlosti zbog kojih su nevine osobe provele dobar dio svog života u zatvoru. Naime, daleko se doguralo i štošta se promijenilo od analize krvne grupe do DNA tipiziranja što znatno pouzdanije ukazuje na krivca u forenzičnim istragama bioloških tragova. Jedno od zanimljivih pitanja u (bio)etičkom smislu je i prikupljanje DNA baze podataka u svrhu sigurnosti na potencijalnu štetu zaštite privatnosti. Teško je u znanosti danas procijeniti omjer štetnosti i koristi zbog čega se nužno voditi načelom opreza što je također u srcu suvremene etike u znanosti. I na kraju, koliko god je suvremena tehnologija izbacila ili unaprijedila zastarjele tehnike forenzičnih istraživanja ljudski element u svakoj istrazi ostaje antropološko pitanje, a zlo koje forenzičari susreću u svom poslu i koje se manifestira u različitim ljudskim postupcima i odlukama pravo filozofsko i etičko pitanje.

Što je u fokusu Vašeg znanstvenog interesa?

Osim navedenog čime se bavim na Forenzici, vrlo su mi zanimljiva suvremena gibanja u prostoru komunikologije, odnosno radikalne promjene koje se očituju u komunikacijskim navikama i odražavaju u međuljudskim odnosima. Komunikacija među ljudima koja je danas posredovana brojnim uređajima gubi na autentičnosti, intimnosti i ekskluzivnosti odnosa. Velika boljka suvremenog umreženog čovjeka upravo je otuđenost. Podvojenost života na realni i virtualni i gubitak jasnih granica među njima ozbiljna su filozofsko-bioetička pitanja današnjice. Dinamika i struktura društvenih mreža bitno utječe na percepciju stvarnosti, na prikupljanje, elaboriranje i interpretaciju zbivanja. Puno je lažnih vijesti, govora mržnje, novih oblika nasilja i ovisnosti koje potenciraju Internet, društvene mreže i videoigre zbog čega je medijska pismenost neophodna. Stoga mi je trenutačno u fokusu znanstvenog interesa upravo medijsko opismenjavanje i odgoj za medije. Suvremena komunikacijska sredstva donijela su velike prednosti i olakšali nam štošta, međutim kriju i opasnosti koje je važno detektirati. Umjetna inteligencija, pitanja sigurnosti i privatnosti na internetu, metaverzum, koegzistencija virtualnog i realnog svijeta, višestruki identiteti na društvenim mrežama, otuđivanje čovjeka u digitalnom dobu, to su neka od pitanja koja me već neko vrijeme okupiraju. Prijavila sam jedan projekt čije odobrenje čekam, a namijenjen je adolescentima. Cilj mu je upravo odgoj za medije, odnosno medijsko opismenjavanje.

Surađujete na projektima sa Skloništem za žene i djecu žrtve nasilja, a prošle ste godine bili jedna od organizatorica konferencije pod nazivom „Mehanizmi prepoznavanja nasilja u obitelji i društveno-pravni odgovori“. Možete li nam reći nešto više o tome?

Riječ je nažalost o još jednoj aktualnoj problematici koja nam ne bi trebala biti samo u znanstvenom fokusu, već bi nas trebala dirati i na osobnom planu, a to je nasilje u obitelji.

2019. godine, kao djelatnica Sveučilišnog odjela za forenzične znanosti Sveučilišta u Splitu sastavila sam program predviđen za Ljetnu školu 2020. naziva  „Prepoznavanje i prevencija obiteljskog nasilja“. Nedugo nakon prezentacije Ljetne škole uslijedile su i prijave prvih polaznika, uglavnom iz inozemstva. No, umjesto Ljetne škole, uslijedio je lockdown koji nas je spriječio u realizaciji. No, u sklopu redovnih nastavnih obveza mojim studentima na Forenzici ponudila sam teme vezane za nasilje u obitelji u sklopu istraživačkih i diplomskih radova. Upravo su me rezultati istraživanja koje smo proveli u svrhu izrade jednog diplomskog rada potakli na organiziranje konferencije „Mehanizmi prepoznavanja nasilja u obitelji i društveno-pravni odgovori“. Naime, u situaciji epidemije virusa COVID-19 više nego ikada ranije dom je postao sinonim sigurnosti, intimnosti, topline i ljubavi, spram svijeta iza ta četiri zida kojeg su u najtežim vremenima korone doživljavali riskantnim, nesigurnim i opasnim za naš život i zdravlje. Nažalost, upravo je mjera lockdowna za brojne žene i djecu u razdoblju od samo dva mjeseca zatvorenosti u domove bila pogubna jer se zabilježio porast kaznenih djela nasilja u obitelji. Željela sam to signalizirati i senzibilizirati javnost za ovu problematiku. Aktualizacija projekta je naravno zahtijevala ne samo interdisciplinaran pristup problematici već i ostvarivanje međuresorne suradnje. Stoga sam se obratila mojoj prijateljici iz studentskih dana, gđi. Ivni Grubišić, voditeljici Skloništa za djecu i odrasle, žrtve nasilja u obitelji i pozvala je da udružimo snage i organiziramo znanstveno-stručni simpozij. Mjera lockdowna zatvorila je, zaključala i zarobila žene i djecu koja žive s nasilnicima u četiri zida i na to je trebalo obratiti pozornost.

Teško da bi projekt i konferencija, koja je tek njezin dio, polučili uspjeh da nam se nisu pridružili i svojim ih radovima obogatili deseci znanstvenika i stručnjaka s raznih sveučilišta, kao i ustanova u našem gradu i šire. Jedan od ciljeva ove suradnje ostvaruje se upravo ovih dana jer krećemo s edukacijom policijskih djelatnika glede komunikacije s žrtvama nasilja u obitelji. Daljnji cilj mi je osmisliti i pokrenuti program cjeloživotnog učenja, odnosno pravodobnu edukaciju, u vidu ciklusa predavanja i radionica, namijenjenih  sadašnjim i budućim forenzičarima, zdravstvenim, policijskim i odgojno-obrazovnim djelatnicima, socijalnim radnicima, teolozima i svećenicima, odnosno svim zainteresiranim osobama koje obično prve pružaju pomoć žrtvama.  Možda je analogija slaba, no usuđujem se reći da je epidemiju nasilja teže suzbiti od epidemije virusa, mada se pod najezdom obje pošasti jednako branimo. Nasilnici nose maske, žrtve se stalno podvrgavaju testiranju koliko su krive, a društvo je cijepljeno protiv tuđih problema. A to bi se trebalo promijeniti.

Kakav je po Vašem mišljenju položaj žena u znanosti danas? Kakva su Vaša osobna iskustva po pitanju razvoja karijere u znanosti?

Moram priznati da mi je teško odgovoriti na ovo pitanje jer iskustva žena u znanosti se bitno razlikuju, kao i u svemu ostalom. Za neke je put trnovit, za neke je i danas neprohodan, neke su žene sigurno bile obeshrabrene, a neke su njime prošle kao autoputom. Vjerujem ipak da se možemo usuglasiti da je taj put danas lakše prijeći nego nekoć jer su nam svoje tragove ostavile vrsne znanstvenice naše prošlosti kojima je bilo puno teže hoditi nego nama. Njima je taj put bio samotniji i mračniji. Danas je osvjetljeniji i više je suputnika zbog čega se teže izgubiti.  Promjene su evidentne i već im ja sama mogu posvjedočiti. 

Naime, za vrijeme mojih studentskih dana na Bogoslovnom fakultetu i na Isusovačkom fakultetu bilo je znatno više muških studenata. Na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu je bilo možda 5 posto studentica kada sam ja tamo bila prije desetak godina. Situacija se od tada mijenja. Sve više djevojaka upisuje i završava fakultete koji su se donedavno smatrali muškim zvanjima. Ja sam možda bila u manjini, ali ne mogu kazati da nisam imala jednake šanse kao i bilo koji moj kolega. Ako me to pitate, nisam osjetila diskriminaciju u tom smislu.

Moj put je stvarno bio dugačak, a obilježila ga je ustrajnost. U školskim klupama sam sjedila dvadeset i jednu godinu u kontinuitetu i onda još pokoju pišući doktorat. Puno mi je pomogao studij u inozemstvu jer osim školskog gradiva dobijete i pokoju životnu lekciju, naučite strani jezik, upoznate tuđu kulturu, upoznate ljude, i ono najvažnije upoznate sebe. Onda je lakše naći svoj put i puno važnije svoj cilj.

Imate li kakav savjet ili poruku za svoje studentice koje žele ostvariti znanstvenu karijeru?

Kada govorimo o položaju u poslu ili znanosti obično se stremi visinama, međutim moje je uvjerenje da su temelj i prizemlje puno važniji. Oni daju stabilnost i njih je teško srušiti. Ja sam osobno imala sreću da sam uz pomoć obitelji, profesora i profesorica, i mojih mentora položila čvrst kamen temeljac, a u kojem pravcu sam se dalje kretala i gdje ću dospjeti ovisi o brojnim faktorima. U životnoj navigaciji uvijek je važno sačuvati moralni kompas, a pogotovo kada vas poklopi koji val.