Predstavljanje znanstvenica Sveučilišta u Splitu, započeto na Međunarodni dan djevojaka i žena u znanosti, danas nastavljamo na Umjetničkoj akademiji u Splitu (UMAS). Doc. dr. sc. Blaženka Perica povjesničarka je i teoretičarka umjetnosti s UMAS-a, gdje od 2008. godine predaje kolegije povijesti, teorije i filozofije umjetnosti. Od 1986. do 2008. radila je kao kustosica u Njemačkoj gdje je 1999. godine doktorirala na Sveučilištu u Kasselu kod prof. Hannesa Bӧhringera na temu „Specifični objekti. Teorija i praksa u djelu Donalda Judda”. Radila je kao znanstvena suradnica i/ili kustosica u nekoliko muzeja (Kunstsammlung NRW, Museum Wiesbaden, Schirn Kunsthalle Frankfurt) te u brojnim renomiranim galerijama u Njemačkoj.

Kako doznajemo s UMAS-a, doc. Perica je sjajna nastavnica koju i kolege i studenti izuzetno cijene; zbog kvalitete predavanja, njezini su kolegiji postali obvezni i na studijskim programima na kojima su isprva bili ponuđeni samo kao izborni.

Prošle je godine u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža objavila knjigu „Dean Jokanović Toumin – Linija kao dimenzija prostora + Dodekagon“, a  upravo je iz tiska izašla nova knjiga „Situacije slike (i izvan njih)“.

Blaženka Perica autorica je velikog broja tekstova i kataloga te projekata međunarodnog i domaćeg karaktera. Također je kustosica mnogih samostalnih izložbi umjetnika, a od skupnih izložbi izdvajaju se “Dimenzije humora”, XI. Trijenale hrvatskog kiparstva 2012. i 38. Splitski salon 2013. Uz brojne doprinose međunarodnim znanstvenim simpozijima, Blaženka Perica od 2014. piše recenzije za poznate znanstvene publikacije.

Kako ste odlučili da će znanost biti Vaš profesionalni put? Kako ste izabrali temu doktorata?

Profesionalni put bavljenja umjetnošću (primarno modernom i suvremenom) započela sam u jednom drugom, manje znanstvenom segmentu, onom pragmatičnom, radeći naime kao kustosica, priređujući izložbe u muzejima i galerijama u Njemačkoj, a i drugdje po Europi. Nakon što sam 1999. godine doktorirala u Njemačkoj, gdje sam i radila i živjela od 1984. godine, a nakon izvjesnog broja stručnih simpozija i predavanja koja sam održala na teme koje sam istraživala – pojavila se određena želja za promjenom, za upravo znanstvenim i istraživalačkim, a potom i edukativnim radom na području umjetnosti. Temu doktorata – Specific Objects. Theorie und Praxis im Werk von Donald Judd, zbog koje sam u par navrata po nekoliko mjeseci boravila u USA - izabrala sam zahvaljujući upravo direktnim uvidima u živu umjetničku praksu, uz uvijek prisutan interes za teoriju i filozofiju umjetnosti što je na koncu prevagnulo. Judd je svakako bio umjetnik čiji me teorijski rad jednako zaintrigirao koliko i njegovi umjetnički radovi.

Navikli smo čitati/slušati o odlascima u Njemačku, međutim Vi ste odlučili vratiti se iz Njemačke u Hrvatsku, odnosno Split. Što Vas je motiviralo na povratak, je li ispunio Vaša očekivanja?

Da, to pitanje čula sam nemali broj puta u smislu ¨Pa što ti bi?!¨. Sasvim točno ne znam ni ja na to pitanje precizno odgovoriti jer nekog izravnog povoda nije bilo, osim što sam se odlučila okušati na jednom drugom polju, jednom drugom i vrlo drugačijom stranom naizgled iste profesije.

Kako sam navela u prvom odgovoru – moj put do znanstvenog i edukativnog bavljenja umjetnošću bio je ponešto neuobičajen pošto je uvriježeno da već tijekom studija tražite put do neke funkcije na fakultetu na kojem studirate, na kojem tada u najvećem broju slučajeva i započinjete znanstvenu karijeru, pa tamo i ostajete. U mojim prethodnim iskustvima rada u muzejsko-izložbenoj praksi izvan Hrvatske nastojala sam uvijek ostati u vezi s hrvatskom umjetničkom scenom. Tako se jednog časa pojavila prilika/ponuda: pozvao me prof. Gorki Žuvela da napravim programe kolegija koji bi uključivali kako povijest i faktografiju tako i teorijske aspekte suvremene umjetnosti. Nisam na početku doista mislila da ću u tome i ostati, ali – jesam. Taj dio svoje odluke – da predajem studentima na Akademiji – nisam nikada požalila. Neki drugi momenti, manje pozitivni aspekti te odluke – e, to je već jedno sasvim drugo pitanje.

Autorica ste brojnih znanstvenih radova, knjiga. Upravo je iz tiska izišlo izdanje „Situacije slike (i izvan njih)“, možete li nam reći nešto više o ovom djelu?

Ta je knjiga rezultat želje da se splitska akademska sredina – osobito svi zainteresirani za suvremene orijentacije u teoriji i filozofiji umjetnosti – upozna s nekim odabranim recentnim stavovima, rezultatima specifičnih istraživanja na polju vizualnih studija i znanosti o slici. Zato smo na Odsjeku slikarstva u suradnji s Galerijom umjetnina organizirali niz od pet predavanja s kolegama i kolegicama koji su se istaknuli svojim publikacijama na tim područjima, a i edukativnim djelovanjima na drugim sveučilištima u Hrvatskoj. Slučaj je htio da sam bila dobro upoznata s tada aktualnim istraživanjima Krešimira Purgara, Mirele Ramljak Purgar, Daria Vugera, Žarka Paića i Leonide Kovač, a oni su se odazvali pozivima na ¨gostovanja¨. Poteškoće izazvane Covidom 19 uvelike su međutim uvjetovale ¨poremećaje¨ u planiranim terminima izlaganja, kao i stalna odgađanja objavljivanja te knjige, za čije je grafičko oblikovanje zaslužan Viktor Popović. Zaista mi je posebno drago da se taj projekt konačno realizirao i da su svi učesnici vrlo zadovoljni, a i da su recenzenti Dalibor Prančević i Brian Willems imali pozitivno mišljenje o knjizi. Naravno da ovim nizom izlaganja i publikacijom nisu iscrpljene sve za nas važne teme pa se nadam i budućim mogućim projektima takvog tipa, novim suradnjama na tom tragu.

Prema vašem mišljenju, kakav je danas položaj žena u znanosti, odnosno umjetnosti?

Možda će se činiti čudno, ali po mom mišljenju taj je položaj danas povoljniji, žene su u znanosti i umjetničkoj praksi vrlo dobro zastupljene. Govorimo li o tom položaju s obzirom na stanje prije samo nekoliko desetljeća, dakle povijesno, ta se tvrdnja ne čini samorazumljivom. Ja međutim pritom ne govorim o statistikama, nekim brojčanim odnosima u komparaciji zastupljenosti autorica naspram autora jer nisam s time najbolje upoznata, nego u prvom redu govorim o recentnijim kvalitativno uspjelim realizacijama, umjetničkim radovima kao i istraživalačko-znanstvenim rezultatima. Količina relevantnih djela i teorijskih elaboracija u umjetnosti – barem onih prema kojima ja imam veliki respekt, koji su po mom sudu važni – ne podliježu nekoj rodnoj odrednici. Ako ste to mislili ovim pitanjem – poznajem jednako puno radova i tekstova kako muških tako i ženskih autora i autorica koje jako poštujem. Ovaj bi odgovor sigurno morao drugačije izgledati kada bismo ga povijesno i statistički rezimirali: onda bismo vjerojatno ustvrdili da se žene-autorice ipak teže profiliraju, da u kulturalnom diskursu općenito ipak nemaju takvu brojčanu zastupljenost kao muške im kolege što je uvjetovano brojnim faktorima, podliježe različitim mjerilima od kojih su mnogi uistinu determinirani "ženskim pitanjem". Iako gender studies i/ili feminizam nisu nužno najvažniji fokusi u mom bavljenju umjetnošću; nisu moje uže područje interesa u umjetnosti, moram istaknuti da su seminari koje izlažemo u okviru (odvojenih) tema naime kao identity politics, feministička i kao ženska umjetnost - vrlo zanimljivi u argumentacijama, dobro su prihvaćena i interesantno diskutirana tema i kod studenata i kod studentica. Moje mišljenje o položaju žena u umjetnosti i znanosti danas (naglašavam: danas!) temeljim na uvjerenju da je to pitanje od izrazite važnosti u socio-kulturalnim i političkim znanostima, u pitanjima prava, pa i u umjetničkim izričajima koji žele angažirano komunicirati slično obojene teme, ali da za umjetnost općenito ne mora biti od presudne ili primarne važnosti. Mene jednostavno vode subjektivni interesi, odabir radova i teorija/tekstova i u tom okviru ne vidim danas prevagu muških nad ženskim ostvarenjima, Sukladno specifičnim problemima koje komuniciraju sva su ostvarenja u umjetnosti po meni uspjela ili neuspjela, bolja ili lošija, i na koncu uglavnom vrlo individualnog karaktera. Slično je s teorijskim pozicijama. Ništa više nije mi važan Barthes, Lacan ili Michael Fried od npr. Rosalind Krauss, ili Lucy Lippard; Paul Crowther ili Martin Seel od teoretičarki kao što su Marie-Jose Mondzain, Eva Kalyva, Mieke Bal, Kaja Silverman ili Juliane Rebentisch. Namjerno sam navela istraživanja autorica u umjetnosti koja su manje određena feminističkim fokusom. S druge strane pristup/fokus u smislu feminizma kao kritike i feminizma kao teorije (a postoji još deseci podvrsta feminizma, od radikalnog do liberalnog, od crnog do postmodernog i kulturnog ili do antifeminizma) veoma poštujem, dok u teorijama umjetnosti pogotovo cijenim sjajne argumentacije Julie Kristeve, Elisabeth Wilson, ili Laure Mulvay. Postoje npr. umjetnice koje se izrazito ograđuju od feminističkog predznaka u svojoj umjetnosti kao Elaine Sturtevant, čiju umjetnost izuzetno cijenim, ali sam također vrlo naklona i npr. radovima Cindy Sherman ili Sarah Lucas, a one su umjetnice kojima su feminističke perspektive u radu važne. Nije mi ni u kom slučaju želja relativizirati ovo pitanje, samo mi je determiniranost na jedno očište prilično naglašenog ideologijskog predznaka kada je riječ o području umjetnosti „preuska“ opcija, suviše unaprijed dana. Osim toga ta opcija često može biti i lažno pokriće za mnoge proizvoljnosti, sve do ilustrativnosti, što je opasnost koja se krije u svakovrsnim ideologijskim „pravdanjima“ u polju umjetnosti.

Iz perspektive sveučilišne profesorice, što biste savjetovali, odnosno poručili, svojim studenticama koje žele svoju karijeru ostvariti u znanosti, odnosno upisati doktorat temeljen na umjetničkoj praksi; umjetnička praksa kao istraživanje?

Na Poslijediplomskom studiju na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti (tu je taj studij jedino i bilo moguće upisati u Hrvatskoj) i predavala sam i bila mentorica - do sada sam pratila vrlo uspješno ocijenjene i doista interesantne doktorate triju umjetnica, a od jeseni započinjem mentorirati i četvrtu, upravo prihvaćenu doktorsku temu. Ono što iz tog iskustva mogu prenijeti budućim kandidatima i kandidatkinjama jest da u takvom pothvatu zvanom doktorat – kao i u svakom drugom području tako i u specifično umjetničkom - najprije treba računati s puno, puno rada, s izdržljivošću, upornošću i prije svega s entuzijazmom i istinskim interesom. Svemu tome kao velika prepreka uvijek je na putu novac, jer je doktorski studij kod nas prekomjerno skup.