Znanstveni put dr. sc. Barbare Gilić Škugor: Od istraživanja agilnosti u sportu do proučavanja zdravlja djece

Piše Mila Puljiz Listeš

U vremenu kada se sve češće govori o zabrinjavajućim podacima o tjelesnoj neaktivnosti djece i mladih, ali i porastu pretilosti i kroničnih bolesti, znanstvena istraživanja iz područja kineziologije postaju važnija nego ikad. Jedna od znanstvenica koja svoj rad posvećuje upravo razumijevanju i unaprjeđenju tjelesne aktivnosti i zdravlja djece i adolescenata je dr. sc. Barbara Gilić Škugor, viša asistentica na Kineziološkom fakultetu u Splitu.

Diplomirala je u Splitu, a doktorirala na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, nakon čega se u potpunosti posvetila znanstvenom i nastavnom radu. Tijekom posljednjih sedam godina sudjeluje u izvođenju kolegija poput Kineziološke rekreacije, Tjelesnog vježbanja i zdravlja, Osnovnih kinezioloških transformacija te Sportskog penjanja, a njezin znanstveni interes usmjeren je na tjelesnu aktivnost, tjelesnu pismenost, tjelesnu spremnost i njihovu povezanost sa zdravstvenim ishodima u različitim dobnim skupinama.

Od istraživanja agilnosti u sportu do studija o utjecaju pandemije na životne navike adolescenata, njezin se znanstveni put razvijao u skladu s društvenim izazovima. Danas vodi projekt Hrvatske zaklade za znanost posvećen tjelesnoj pismenosti djece, a surađuje i na interdisciplinarnim istraživanjima usmjerenima na prevenciju i remisiju dijabetesa tipa 2. Dobitnica je Državne nagrade za znanost za mlade znanstvenike te višestrukih sveučilišnih nagrada, čime je potvrđen njezin kontinuiran i predan rad. Uz zahtjevnu znanstvenu i nastavnu karijeru, majka je jednog, a uskoro i dvoje djece.

Ukratko opišite kako je krenuo vaš znanstveni put i koje su glavne teme vašeg znanstvenog interesa?

Zanimljivo je da je moj znanstveni put započeo u potpuno drugačijem smjeru od onoga kojim se trenutno bavim. Nakon što sam diplomirala, radila sam na projektu Hrvatske zaklade za znanost koji je istraživao agilnost u različitim sportovima. No zbog pandemije COVID-19 planirani tijek projekta je bio prekinut, pa sam se usmjerila na proučavanje promjena razina tjelesne aktivnosti tijekom pandemije. To je zapravo bilo prvo takvo istraživanje u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe.

Tijekom pandemije shvatila sam da me upravo istraživanje tjelesne aktivnosti i tjelesne pismenosti fascinira i da mogu doprinijeti poboljšanju zdravlja populacije. Danas su moji glavni znanstveni interesi tjelesna aktivnost, tjelesna pismenost, tjelesna spremnost te njihova povezanost sa zdravstvenim statusom u različitim dobnim skupinama. Posebno me veseli što od ove godine vodim projekt Hrvatske zaklade za znanost koji istražuje tjelesnu pismenost osnovnoškolaca, s ciljem razvijanja praktičnih rješenja za povećanje tjelesne aktivnosti i unaprjeđenje zdravlja djece.

Osim toga, surađujem na projektu REMEDI2ME, također Hrvatske zaklade za znanost, koji provodi Medicinski fakultet u Splitu. Projekt istražuje kako promjena životnih navika, uključujući tjelesnu aktivnost, može poboljšati zdravstvene ishode osoba s dijabetesom tipa 2. Takve studije su iznimno važne jer pokazuju da je promjena navika moguća i da se neke kronične bolesti doista mogu prevenirati i liječiti.

Opadanje fizičke aktivnosti

Bavite se problematikom tjelesne aktivnosti, fitnessa i tjelesne pismenosti adolescenata. Koji su glavni zaključci vaših istraživanja?

Da, ovom se tematikom u Hrvatskoj bavimo već niz godina, a rezultati su prilično konzistentni. Istraživanja provedena na hrvatskim adolescentima pokazala su da je tjelesna pismenost značajno povezana s razinom tjelesne aktivnosti i tjelesnom spremnošću. Drugim riječima, adolescenti koji imaju veću motivaciju za kretanje, bolju percepciju vlastite motoričke kompetentnosti, pozitivnije stavove prema tjelesnoj aktivnosti te znanje o benefitima tjelesne aktivnosti, ujedno postižu bolje rezultate u testovima fitnessa i češće su redovito aktivni.

Nacionalni podaci dodatno upozoravaju da više od 80 posto hrvatskih adolescenata ne doseže preporučenih 60 minuta umjerene do žustre tjelesne aktivnosti dnevno. Aktivnost posebno opada pri prijelazu iz osnovne u srednju školu, a djevojke su u pravilu manje aktivne od mladića. Istraživanja su pokazala da su obiteljska podrška, školsko okruženje i osjećaj kompetentnosti u kretanju ključni zaštitni čimbenici. Kada se adolescent osjeća sposobno i podržano, veća je vjerojatnost da će zadržati aktivan stil života.

Također smo dokazali da i jednostavne intervencije mogu dati rezultate. Kratki edukativni videozapisi s informacijama o pravilnom vježbanju, koje učenici mogu pratiti kod kuće, mogu poboljšati tjelesnu sposobnost i povećati razine tjelesne aktivnosti. Glavni zaključak svih objavljenih radova jest da intervencije moraju biti višerazinske, usmjerene na dijete, obitelj i školu. Sustavno razvijanje tjelesne pismenosti temelj je dugoročne uključenosti u tjelesnu aktivnost te prevencije pretilosti i kroničnih bolesti. Upravo u tome vidim jedan od ključnih pravaca razvoja suvremene kineziologije.

Pročitala sam da su vaša istraživanja pokazala kako neslaganje između adolescenata i roditelja dovodi do smanjenja razina tjelesne aktivnosti. Možete li to objasniti?

Da, ti su rezultati proizašli iz jednog od istraživanja koje sam provela tijekom pandemije COVID-19, a koje je bilo dio mog doktorskog rada. U tom periodu analizirali smo promjene u razini tjelesne aktivnosti adolescenata te ulogu obiteljskog okruženja u novim, ograničenim uvjetima života.

Rezultati su pokazali da neslaganje između roditelja i adolescenata može smanjiti razinu kretanja mladih, dok s druge strane podržavajući i usklađeni obiteljski odnosi djeluju kao zaštitni čimbenik. Ovi nalazi dodatno potvrđuju koliko je obitelj važan kontekst u oblikovanju životnih navika, osobito u izazovnim društvenim okolnostima.

Inspiracija na znanstvenom putu

Tijekom studija dobili ste dekanove i rektorove nagrade za izvrsnost, kao i stipendiju Sveučilišta u Splitu.  Nedavno vam je uručena i Nagrada za znanost Sveučilišta u Splitu u području mladih znanstvenika. To nije vaša prva nagrada za znanost?

Tako je, već za vrijeme studija sam se predano posvetila području svoga interesa (kineziologije) što je dovelo i do dekanove i rektorove nagrade. Za svoj znanstveni rad dobila sam Državnu nagradu za znanost za mlade znanstvenike 2021. godine, kao i tri Sveučilišne nagrade za znanost za mlade znanstvenike 2021., 2023. i 2025. godine. Ta priznanja smatram potvrdom kontinuiranog i predanog rada, ali i dodatnom motivacijom za daljnji znanstveni razvoj.

Koji su vaši znanstveni ciljevi u narednih 5 do 10 godina? Planirate li nove projekte vezane uz tjelesnu aktivnost mladih ili šire populacije?

U narednom periodu planiram se sve više fokusirati na tjelesnu pismenost i tjelesnu aktivnost djece. Jednim od najvećih profesionalnih uspjeha smatram to što sam početkom ove godine postala voditeljica projekta Hrvatske zaklade za znanost pod nazivom „Tjelesna pismenost kod predadolescenata i mlađih adolescenata: Učinci ciljane intervencije na tjelesnu aktivnost, tjelesni fitnes i zdravstvene ishode“, koji traje pet godina.

U sklopu projekta provodit ćemo sveobuhvatno longitudinalno istraživanje s ciljem razvoja i evaluacije ciljane intervencije usmjerene na unaprjeđenje tjelesne pismenosti. Konačni cilj je utvrditi može li sustavno razvijanje tjelesne pismenosti dovesti do povećanja razine tjelesne aktivnosti, poboljšanja tjelesne spremnosti i povoljnijih zdravstvenih ishoda kod djece u osjetljivoj razvojnoj fazi. Dugoročno, želim doprinijeti stvaranju znanstveno utemeljenog modela koji bi se mogao implementirati u školski sustav i šire javnozdravstvene strategije. Smatram da je upravo integracija znanstvenih spoznaja u obrazovnu i zdravstvenu praksu budućnost kineziologije i njezin najveći društveni potencijal.

Tko ili što vas je najviše inspiriralo da se posvetite znanosti? Kakvu poruku imate za mlade znanstvenike?

Najveću inspiraciju na mom znanstvenom putu imao je moj mentor, prof. Damir Sekulić. Smatram ga mentorom u pravom smislu te riječi, osoba koja se predano posveti mladom istraživaču, prenese mu znanje, razvija kritičko razmišljanje i vodi ga do razine na kojoj postaje samostalan u onome što radi. Takvih mentora je, nažalost, malo jer to zahtijeva vrijeme, nesebičnost, stručnost i spremnost da se ulaže u nečiji razvoj bez zadrške. Upravo je takav pristup obilježio moj profesionalni put.

Mladim znanstvenicima savjetovala bih da budu uporni, strpljivi i dosljedni. Znanost je maraton, a ne sprint - rezultati ne dolaze preko noći. Važno je kontinuirano raditi na sebi, prihvaćati konstruktivne kritike i postavljati visoke, ali realne ciljeve. Izvrsnost se gradi kroz rad, disciplinu i dugoročnu predanost.

Foto Vojko Bašić/ Cropix