Zašto gledamo samo filmove s titlovima?
Promišljajući o tome što će biti moja prva tema za članak iz kulture, uhvatila sam se kako intenzivnije razmišljam o problematici hrvatskog filma. Kao netko tko zbog odabranog studija laganim koracima ulazi u svijet kulture i čija je želja oduvijek bila jednog dana napisati scenarij, zapitala sam se kako uopće funkcionira hrvatska filmska industrija? Je li problem nepopularnosti hrvatskog filma samo u ‘lošim’ scenarijima, malim budžetima ili je u pitanju nešto kompleksnije? Odgovore na spomenuta pitanja potražila sam u razmišljanjima istaknutih hrvatskih filmaša, filmskih recenzenata te osoba iz mojeg okruženja koje ne pripadaju umjetničkom svijetu. Sve s ciljem da dobijem što cjelovitiju i realniju sliku o tome kako hrvatsko društvo razmišlja o problemu hrvatske filmske industrije.
Priča počinje na vrhu
Kod onih koji su odgovorni za nastajanje hrvatskog filma. Glavni akteri ove sfere zasigurno su HAVC (Hrvatski audiovizualni centar), HDFD (Hrvatsko društvo filmskih djelatnika ) i naravno, Ministarstvo kulture i medija. U zadnjih par godina izmijenilo se puno osoba koje obnašaju dužnosti ravnatelja spomenutih organizacija, a nerijetko su njihov dolazak i odlazak s dužnosti pratile razne afere. Naime, nedavno je nastao i cabaret „Mala zemlja za veliko platno“ autora Ivana - Gorana Viteza koji priča upravo o problemima filmske industrije i stvarima koje je iskusio dok je bio dijelom HDFD-a. Prema njegovim riječima, izašao je iz spomenutog društva jer više nije mogao podnijeti stvari koje su se tamo događale. S njim se slaže i bivši ravnatelj HAVC-a, Daniel Rafaelić, koji o atmosferi unutar HAVC-a kaže: "Kolju se na najružnije načine i taj nedostatak empatije prema drugome, tu želju da onaj drugi i svi propadnu ako ti nisi dobio novac na natječaju bilo je vrlo, vrlo ružno gledati. Ljudi su to koji uživaju u mraku kaosa, blatu odnosa i zadahu poslovne hrđe".
Istražujući ovaj dio hrvatske filmske industrije dobila sam dojam da se tipična priča o ljudskoj zlobi i pohlepi provlači i kroz umjetnost koja bi trebala biti lišena spletki, političkih afera i priča o korupciji. Prisutne su i pozitivne promjene poput projekta „Filming in Croatia“ koji je osigurao dolazak stranih produkcijskih kuća u Hrvatsku i koji će u budućnosti značno povećati budžet za snimanje. No, bez sloge u visokim redovima kulture, teško da će ikakav projekt znatno unaprijediti spomenutu industriju.
Istražujući ovaj dio hrvatske filmske industrije dobila sam dojam da se tipična priča o ljudskoj zlobi i pohlepi provlači i kroz umjetnost koja bi trebala biti lišena spletki, političkih afera i priča o korupciji. Prisutne su i pozitivne promjene poput projekta „Filming in Croatia“ koji je osigurao dolazak stranih produkcijskih kuća u Hrvatsku i koji će u budućnosti značno povećati budžet za snimanje. No, bez sloge u visokim redovima kulture, teško da će ikakav projekt znatno unaprijediti spomenutu industriju.
Kako razmišljaju ljudi oko mene?
Kad sam zatražila osobe različitih dobi i profila iz moje okoline, koji se nikada nisu susreli s filmskim setom, da mi iskažu mišljenje o spomenutoj temi, najveći problem je bio taj što većina nije ni mogla izreći više od par rečenica o domaćem filmu. Razlog je taj što novije hrvatske filmove nisu ni pogledali. Oni pak koji jesu, kažu kako im se najvećim problemom hrvatske kinematografije čine mali budžeti, loša gluma te irelevantne teme. Općenito se osjeća velika prisutnost stereotipa na spomen domaćeg filma, publika teško daje priliku bilo kakvom hrvatskom filmu. U ovom dijelu ključna je promocija koja često izostaje, a sadašnji ravnatelj HAVC-a Chris Marcich u jednom od intervjua istaknuo je razliku između situacije s kinoprikazivačima u Francuskoj i Hrvatskoj. Naime, impresioniralo ga je koliko tamošnje kinoprikazivačke komercijalne tvrtke prihvaćaju svoju odgovornost prema nacionalnoj produkciji te smatraju da francuska publika treba imati priliku pogledati francuski film ravnopravno s nekim stranim filmom.
Nema jednostavnog odgovora
Nakon diskusija, pročitanih članaka, završnih radova i odgledanih hrvatskih filmova zaključujem kako je problem nepopularnosti domaćeg filma i više nego kompleksan. Neke od najvećih prepreka u tome su slaba promocija, mali budžeti ali i ´strah´ redatelja od toga da uđu u komercijalnu - mainstream sferu kako bi uspješno prenijeli poruke svima onima čiji svakodnevni životi nisu vezani za umjetnost. Mišljenja sam da postoji „siva zona“ u kojoj je moguće zadovoljiti art formu i mainstream, ali takva zona teško je dohvatljiva pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da se većina filmova radi za festivalsku publiku. Bitno je napomenuti i kako nitko od ispitanih nije upoznat s gore navedenim problemima unutar HAVC - a i HDFD - a. Spomenuta činjenica dodatan je pokazatelj toga da problemi problemi s kojima se suočava hrvatska umjetnost nisu u središtu medijske pozornosti. Bez obzira na sve spomenuto, hrvatski filmoljupci žive u nadi da će doći neka bolja vremena hrvatskog filma u kojima će domaći film napuniti kino dvorane i podjednako osvojiti srca kritike i publike.
